02/09/2026
Imamo dvojicu novih triple - Iron Mana!
Pavao Vlahek i Marko Kos!
Čestitamo!
🔥💪🎶🥂
TROSTRUKA MUKA I TROSTRUKA SREĆA
Hrvatska ima dva nova triple ultratriatlonca,
Napisao i proživio: Zvonimir Mikašek
Proteklog je vikenda u austrijskom Bad Radkersburgu održano Svjetsko prvenstvo u trostrukom ultratriatlonu, utrci na trostrukoj ironman distanci. Mi smo na utrci imali dva predstavnika. Utrku su uspješno završili Marko Kos i Pavao Vlahek, Marko za 54:43:22 sata, a Pavao za 57:27:35 sata.
Pratio sam Pavla na njegovom putu do utrke i na samoj utrci, pa slijedi (ne baš) kratka priča o tome…
Marko Kos i Pavao Vlahek dan nakon utrke
Povratak nakon desetak godina
Dr. Pavao Vlahek je svima poznat kao “the doktor” za trkače. Po struci liječnik, fizijatar i doktor znanosti koji je svoju disertaciju napisao baš o trčanju i trkačima. No, mnogi koji su u ovaj sport ušli relativno nedavno ne znaju da je on prije desetak godina i sam bio odličan trkač, maratonac, ultramaratonac, osoba s nekoliko ironman distanci s rezultatom oko 11 sati te s čak dva ultratriatlona na dvostrukoj ironman distanci. Htio se Pavao vratiti već prošle godine na triatlonske staze, no za to je morao pričekati ovu godinu i po prvi put nastupiti na trostrukom ultratriatlonu.
Pratio sam njegove pripreme, teško da se može nešto zamjeriti njegovom pristupu, koji je bio predan, smislen, s naglaskom na duge dionice plivanja, bicikliranja i trčanja, uz puno kilometara hodanja. No, svi oni koji su se vraćali nakon dužeg vremena znaju koliko je teško u relativno kratkom vremenu pronaći nekad davno izgubljenu formu, a kad je u pitanju ovako ekstreman pothvat to je gotovo i nemoguće. No, kako bilo, Pavao je uporno radio, osobito u posljednjih nekoliko mjeseci prije utrke.
Na putu prema bazenu prije utrke
Putem kojim su drugi već koračali
Pavao je jedan od začetnika triatlona u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, jedan od osnivača Triatlon kluba Međimurje i čovjek koji je u svijet sportova izdržljivosti uveo mnogobrojne ljude, a neki su se okušali i na ultra distancama. Među onima koji su prije njega osvojili ultratriatlonske medalje su Međimurci Roberto Setnik, jedini Hrvat koji je završio deseterostruki ultratriatlon (10 dana, svaki dan jedan triatlon ironman distance) te Nenad Šimunko koji je 2012. godine završio trostruki u Lensahnu, a o kojem sam snimio i ovaj film: Tri p**a tri.
Nenad Šimunko i Pavao Vlahek
Početak utrke – petak 28. 8. 2026.
Vrućina. Tako bi se u jednoj riječi mogli opisati uvjeti u petak, na prvi dan utrke u Bad Radkersburgu. Pavao je već u četvrtak zauzeo “plac” u kamp naselju na trasi utrke i sam postavi šator. Ultraški kamp smješten je u neposrednoj blizini nogometnog igrališta u ovom malom turističkom mjestu na obali Mure, neposredno uz granicu sa Slovenijom. Natjecateljima i suporterima na raspolaganju je bila infrastruktura sportskog centra.
Plivački dio natjecanja odvijao se u termama, oko 1200 metara od spomenutog sportskog centra. Nakon što smo zajedno iskrcali stvari u šatoru, valjalo se prošetati do njega…
– Idemo u jedan bazenčić malo plivati, nekih 11 kilometara, nakon toga bicikl “po dolu i gaju” 540 kilometara i onda po ovim pitoresknim austrijskim ulicama šetati, trčati, možda i ležati te pokušati to sve zajedno privesti kraju u roku 60 sati, – rekao je dobro raspoloženi Pavao prije starta.
U bazen su ga je ispratila obitelj, supruga Zrinka te sinovi Andrej i Viktor, a start utrke označen je točno u 18 sati u petak 28. 8. 2026. godine.
Vlaheki na okupu prije starta
Plivalo se u 50-metarskom bazenu, a plivači su bili podijeljeni u staze prema jakosti, tj. pretpostavljenom vremenu završetka plivačke dionice. Pavao je išao u drugu jakosnu grupu, a vrlo brzo pokazalo se da je tamo i pripadao.
Uz bazen smo mu dodavali okrepu, no nije se zaustavljao više od par sekundi, tek toliko da srkne izotonik ili gel. Na ultra distancama dozvoljeno je plivanje u neoprenskom plivačkom odijelu, koje poboljšava plovnost tijela u vodi, pa triatlonci mogu čuvati noge za ono što ih čeka na biciklu i trčanju. Pavao je izabrao neopren bez rukava, što se pokazalo kao pun pogodak! Temperatura vode bila je oko 26C, dakle dovoljno topla da se ne pothladi, a ruke su u odijelu bez rukava slobodne, ništa ih ne zateže i ne sp**ava slobodno zamahivanje.
Natjecatelji plivaju u desnoj strani staze, no to ne znači da nema pretjecanja i slučajnog udaranja. Pavao je potvrdio nekoliko bliskih susreta, no nasreću sve se završilo bez posljedica.
Iz vode je izašao među prvih 6-7, s odličnim vremenom 3:46:40 sati za 11,4 km plivanja.
Presvlačenje u biciklističku odjeću obavio je neposredno uz bazen, gdje ga je čekao bicikl. U 22 sata krenuo je na put dug 540 km.
Tranzicija nakon plivanja
Najduža “vožnjica” u životu
540 km na biciklu ozbiljna je distanca i za ultrabicikliste, koje nakon toga ne čeka još i trčanje. Neko generalno pravilo u dugim triatlonima je da se na biciklu treba puno jesti i piti, jer je to ipak lakše nego kasnije na trčanju. Kod ultratriatlona je iznimno važno i čuvati energiju, voziti defanzivno, bez promjene tempa, mirno i stabilno.
Točno ovako Pavao je pristupio biciklističkoj dionici. Krugove koji su bili dugi 10,58 km na početku je vrtio tempom oko 25 km/h, uz povremeno zaustavljanje uz šator za uzimanje okrepe. Kako je noć protjecala, pojavili su se i prvi znakovi umora, osobito pred jutro.
– Vozio sam kroz neka polja i vidio neku visoku repu. I kokoši koje hodaju u toj repi. Ali mrak je, kokoši sigurno negdje spavaju… pa sam zaključio da mi se ipak samo priviđa. Tek kad je stiglo jutro vidio sam gdje zapravo vozimo, da ima i neko jezero i svašta što nisam vidio u mraku, – komentirao je kasnije Pavao.
Dolazak jutra značio je olakšanje, a vrijeme je u subotu cijeli dan bilo naklonjeno natjecateljima. Nije više bilo one grozne sparine od dana prije, oblačno nebo zaklonilo je sunce koje se tek popodne uspjelo malo probiti i pokvariti oblačnu idilu.
Kratki odmor
Pavao nije spavao (pun intended) cijelu tu noć s petka na subotu, tek je pred jutro to bezuspješno pokušao. Legao je, sklopio oči, no nije išlo.
Vožnjica je trajala cijelu subotu po danu i produžila se u noć. Druga noć je na ovakvim utrkama uvijek jako teška. Pavao je sišao s bicikla nakon 25:32:11 sati vožnje, 30 i pol sati nakon starta utrke. Prosječno je dakle vozio oko 21 km/h, u to treba ubrojiti i stajanja i povremen odmor u šatoru.
Još samo tri maratona zaredom
Sve je na trostrukom p**a tri, pa tako natjecatelje nakon plivanja i vožnje čekaju još i tri maratona, 126,6 km.
Bila je već prošla ponoć kad je sišao s bicikla i krenuo na trčanje. No, nakon samo jednog kruga umor je bio prevelik i procijenio je da je vrijeme za spavanje. Smjestio se na luftić u šatoru i napokon uspio zaspati. Dva Marka (Kljaić i Šprem) budno su pazili na njega i probudili ga prema dogovoru nakon sat vremena.
Krenuo je opet na trčanje. Zapravo, krenuo je na kombinaciju trčanja i hodanja, to je bio plan za prvi maraton. Staza vodi kroz ulice Bad Radkersbuga, gotovo je bez elevacija (možda metar-dva po krugu) i bez prometa. Duga je 2110 metara, tako da su svi trebali “izvrtiti” 60 krugova.
Noć je tekla sporije od Mure, ponovno je najteže bilo dočekati danje svjetlo, pa je kroz noć odradio još jedan “power sleep” odmor od samo 10 minuta.
Dosadno je vrtjeti beskrajne krugove, prolaziti stalno istim stazama…
– Napor je fizički, ali i psihički. Pratim jednog lika koji je odlučio minuciozno ošišati svoju živicu i radi to gotovo cijeli dan. Tu je jedan fićek, tirkizne boje, stoji na cesti gdje prolazimo, svaki krug razmišljam o tome da ga pofarbam u crveno, to bi mu bolje stajalo…, – komentirao je Pavao u pauzama kod šatora.
Vrijeme je jako sporo teklo, kažu da teče brzo kad se zabavljaš, to valjda znači da ovo nije bilo zabavno!?
Nedjelja je ponovno donijela vrućinu, a ono što je bilo najopasnije od svega bili su žuljevi na stopalima. Vukao ih je još od biciklističkog segmenta, prvi je dio na biciklu vozio u sprintericama koje su očito iziritirale kožu, a kad je počeo voziti u običnim tenisicama već je bilo prekasno.
Svaki korak je izazivao bol, nešto je sanirao kinezio trakom, no to je samo krpanje, jedina prava terapija bilo bi neopterećivanje ozlijeđenog stopala. A to nije bila opcija.
Kako se spuštala treća noć utrke, tako je i umor postajao vidljiv na svakom koraku. Uspravno tijelo sve se više pretvaralo u pogrbljenu spodobu koja se polagano gega kroz puste ulice. No, nije bio jedini, svi koji su dočekali tu treću noć bili su u moru patnje i borbe sa željom da stanu i odustanu.
“Mislim da je za mene utrka sad gotova”
Jedan od žuljeva koji je predstavljao najviše problema nalazio se na malom prstu lijeve noge. Svakim korakom udarao je taj ozlijeđeni prste u unutrašnjost tenisice i u jednom je trenu ta bol postala prevelike. Odlučio je posjetiti medicinsku prostoriju da probaju sanirati taj žulj koliko se sanirati može. Skinuo je čarapu, a prizor koji je uslijedio nije baš za one sklone padanju u nesvijest. Prst je bio natečen od žulja, no lošije od toga bila je činjenica da je nokat na tom prstu pukao po dužini. Iz žulja je ispuštena tekućina, a najbolnija je bila dezinfekcija nekim “eko” dezinficijensom. Tu je Pavao jauknuo od bola i izrekao: “Mislim da je za mene utrka sad gotova!”.
Saniranje puknutog nokta
Iz prostorije je izašao teško šepajući na “saniranu” nogu i uz našu pomoć došepesao do obližnjeg šatora. Navukao je čistu čarapu, ali je trebalo navući i tenisicu. A to je bilo jako, jako bolno. Probao je hodati, no bol nije popuštala, svaki korak bio je kao da zagaziš na staklo.
Nije bilo druge nego snaći se na licu mjesta. Ponudio sam mu da proba u mojim tenisicama, Hokama koje su mu dva broja veće, ali su wide model.
Uspjeli smo! Velik prostor u dijelu prstiju omogućio je da stopalo ne bude stisnuto i da mali prst ne grebe jako o unutrašnjost tenisice. Nakon prvih nekoliko koraka, sve je izgledalo puno bolje nego prije…
Iza njega je u tom trenutku bio već drugi maraton, koji je gotovo cijeli prehodao. Dan je bio vrel i to bila najbolja moguća odluka, mirno koračati do večeri.
Treći maraton ćemo i trčati!
Ne znam je li na to utjecala samo promjena obuće, možda je bol u stopalu malo popustila, a i temperatura se s dolaskom noći značajno smanjila. Što god bilo, Pavao je u jednom trenutku samo počeo ponovno trčati.
– Sad mi odgovara više da trčim, manje me boli kad trčim nego kad hodam, – rekao je s odlučnim izrazom lica čovjeka koji točno zna što radi.
Nas je suportere to naravno oduševilo, no znali smo da ovaj entuzijazam neće trajati do kraja utrke, u tom mu je trenutku trebalo još 16 krugova do kraja, dakle više od 32 km. No, poklonjenom trčanju ne gleda se u zube, krenuli smo i mi s njim u par krugova nakon čega nas je zamolio da ga ipak ne pratimo jer mu idemo na živce i smetamo mu (stvarno jesmo, nije izmišljao).
Propali smo kao anđeli čuvari
U utrci je bilo još samo 5-6 natjecatelja, a mi smo se bojali da mu se nešto ne dogodi pa smo ga na distanci slijedili, on kad trči, trčimo i mi, kad hoda hodamo i mi.
Slijedili smo ga na 50-ak metara udaljenosti, a on se nije puno osvrtao pa i nije znao da smo iza njega. U jednom smo trenutku valjda bili glasni toliko da nas je čuo i počeo se okretati. Mislili smo da nas nije skužio…
Iza jednog skretanja staze visoka je živica uz kuću. Prošli smo to mjesto i umjesto da ugledamo našeg Pavla ispred sebe, on je iskočio iz živice iza nas i deranjem nas dobro preplašio. Lik je shvatio da ga pratimo, a smisao za šalu i pošalicu nije izgubio ni nakon dva i pol maratona.
Polako do kraja
Ono trčanje s početka trećeg maratona trajalo je 5-6 krugova. Nije puno, ali dovoljno da ga mentalno podigne i dovuče na manje od 10 krugova do kraja. Polumaraton, što je to, to se može i othodati! Tako je nekako i bilo, zadnje krugove je uglavnom hodao s kratkim zaustavljanjem uz šator.
U jednom trenutku hodanja, u tko-zna-kojem krugu, stavio mi je ruku na rame, da mu bude malo lakše, hodao je tako dvadesetak metara i rekao – “Sad sam malo spavao.”. Znali smo da je vrijeme za odmor.
Stali smo kod šatora, smjestili ga u ležeći položaj i zaspao je. Prema dogovoru probudili smo ga nakon točno 10 minuta, ustao se kao da je spavao cijelu noć!
Sad je bilo jasno, samo je pitanje vremena, ali utrku će 100% sigurno završiti.
Zadnji krug sa zastavom
Krug po krug i stigli smo do zadnjeg, šezdesetog. Od organizatora je dobio hrvatsku zastavu, koju je nosio u suprotnom smjeru od 59 drugih krugova prije. Običaj je to na ovakvim utrkama, da natjecatelja koji završava utrku vide svi koji su iza njega, pozdrave ga i čestitaju.
Zastava je u rukama!
Mali je problem bio samo u tome da je na stazi bilo još samo dvoje natjecatelja…
Hladna pivica u jednoj ruci, zastava u drugoj i stigao je Pavao u cilj nakon 57:27:35 sati kao predzadnji u službenom poretku. No mjesto na ovakvoj utrci ne bi trebalo niti spominjati, ovdje su svi bili u istom “rovu”, svi s istim preteškim ciljem koji je Pavao hrabro ostvario.
Medalja je oko vrata
Ništa bez suportera, kaže Pavao da smo bili najbolji na svijetu
Zaslužio je da sjedne
Meni je ovo drugi triple ultratriatlon na kojem sam bio (kao suporter), prvi je bio u Lensahnu 2012. godine gdje sam pratio Nenada Šimunka. Još uvijek ne znam što ljude tjera na ovakve pothvate, vjerojatno svatko od njih ima neki osobni motiv, koji čuva samo za sebe.
Hrvatska ima dva nova triple ultratriatlonca, imamo priču o jednom od njih - 3sporta.com
Proteklog je vikenda u austrijskom Bad Radkersburgu održano Svjetsko prvenstvo u trostrukom ultratriatlonu, utrci na trostrukoj ironman distanci. Mi smo na utrci imali dva predstavnika. Utrku su uspješno završili Marko Kos i Pavao Vlahek, Marko za 54:43:22 sata, a Pavao za 57:27:35 sata. Prati...
05/09/2026
03/09/2026
31/08/2026
17/08/2026
16/08/2026