https://sendfox.com/lp/1y7l9w, https://sendfox.com/lp/3zq85x

Damir Znaor - Kineziolog / Mentalni trener, Dračevac3D, Split (2026)

27/09/2026

ŠTO JE DJEČJI SPORT POSTAO TEŽI, TO MOŽE BITI VEĆA ŠKOLA ZA ŽIVOT

Kada sam najavio mentorski program za roditelje mladih sportaša, ispod objave dobio sam komentar:

„Praksa pokazuje drugačije. Nigdje nije idealno. Davno sam govorio da roditelje više moraš trenirati nego djecu. Teška tema.“

I zapravo je taj komentar odličan uvod u ono što želim raditi kroz mentorski program.

Jer praksa stvarno jest teška.

U prethodnim objavama pisao sam o tri velika izazova današnjeg dječjeg sporta.

Promijenilo se dijete koje danas dolazi treneru. Nestala je ona dobra strana ulice koja je nekada odrađivala ogroman dio odgojnog posla. Djeca su sama rješavala sukobe, dogovarala pravila, izborila svoje mjesto, nosila odbijanje, pobjeđivala, gubila i ponovno pokušavala.

Istovremeno postoji kronični nedostatak kvalitetnih trenera za rad s djecom.

A promijenio se i roditeljski pristup sportu. Previše odraslih živi sport svoga djeteta, stvara pritisak, ulazi u posao trenera, bori se za minutažu, uspoređuje djecu i pokušava ukloniti svaku prepreku.

Kada sve to stavimo zajedno, današnji dječji sport može biti iznimno zahtjevno mjesto za odrastanje.

Ali upravo tu počinje ideja mog mentorskog programa.

Ne možemo kontrolirati sve što će se našem djetetu dogoditi u sportu. Ali možemo naučiti kako se postaviti prema onome što mu se dogodi.

Dijete ne igra?

Želim roditelju dati jasne smjernice kako pristupiti toj situaciji, što prepustiti djetetu, kada razgovarati s trenerom i kako spriječiti da dijete svoju vrijednost počne mjeriti minutažom.

Doživjelo je sportsku nepravdu?

Ne možemo obećati svijet bez nepravde. Ali možemo ga učiti kako se za sebe zauzeti, kako razlikovati ono što može od onoga što ne može kontrolirati i kako ne dopustiti da ga nepravda pojede.

Ima problem s trenerom?

To može postati velika škola odnosa prema autoritetu. Poštovati autoritet, komunicirati s njim, ali istovremeno znati gdje su granice autoriteta.

Trener ga vrijeđa ili ponižava?

Tu više ne govorimo o čeličenju. Roditelj mora znati prepoznati kada treba reagirati i zaštititi dostojanstvo svoga djeteta.

Ima problema sa suigračima?

To može postati škola komunikacije, pripadanja, rješavanja sukoba i postavljanja granica.

Suigrači ga zadirkuju, isključuju ili ponižavaju?

Roditelj treba znati razlikovati situaciju u kojoj dijete može dobiti alate da se samo zauzme za sebe od situacije u kojoj odrasli moraju intervenirati.

A što ako je naše dijete ono koje vrijeđa druge?

I to je prilika za razvoj odgovornosti, empatije, razumijevanja posljedica i upravljanja vlastitim emocijama.

Dijete se boji pogriješiti?

Nećemo stati na „opusti se“. Želim roditelju pomoći razumjeti što pogreška njegovom djetetu znači i zašto ista pogreška u igri s prijateljima nema težinu koju dobije na utakmici pred trenerom i roditeljima.

Na treningu je odlično, a na utakmici se potpuno izgubi?

Tražit ćemo što se promijenilo u njegovu unutarnjem svijetu kada se pojavio rezultat, procjena i mogućnost neuspjeha.

Nakon jedne pogreške se raspadne?

Učit ćemo ga da je pogreška informacija o onome što je napravio, a ne presuda o tome tko je.

Ne prođe selekciju?

To može postati škola nošenja s odbijanjem.

Drugi igra više?

Škola nošenja s usporedbom.

Fizički je manji i trenutno zaostaje?

Škola strpljenja i razvoja bez zaključka da manje vrijedi zato što je netko trenutačno bolji.

Izgubi važnu utakmicu?

Škola poraza.

Pobijedi i postane najbolji?

I to je škola. Kako nositi uspjeh bez osjećaja da zbog njega vrijedi više od drugih.

Izgubi samopouzdanje?

Tražit ćemo na čemu ga je uopće gradio i tko ili što je dobilo toliku moć da mu ga može oduzeti.

Više ne želi trenirati?

Roditelju treba pomoći razlikovati umor, prolazno razočaranje, strah, problem s trenerom, gubitak motivacije i stvarnu želju djeteta da prestane.

Želi promijeniti klub?

Treba znati razlikovati zdravu promjenu sredine od bježanja od prve ozbiljne prepreke.

Ozlijedi se?

Naravno da je zdravlje prvo. Ali uz stručan i siguran povratak, ozljeda nosi i cijeli niz izazova: strah od ponovne ozljede, gubitak mjesta, gledanje drugih kako napreduju, osjećaj da zaostaje.

Svi govore da je talentirano?

I to može biti problem ako dijete počne vjerovati da njegova vrijednost leži u tome što je „talent“.

Svi drugi dodatno treniraju?

Roditelj treba znati razlikovati razvojnu potrebu djeteta od vlastitog straha da će njegovo dijete zaostati.

Sport počne ugrožavati školu, san, zdravlje ili cijeli obiteljski život?

I tu trebaju postojati jasni kriteriji što je odgovornost, što ambicija, a gdje je granica.

A tu su i roditeljske situacije koje možda izgledaju manje, ali mogu imati ogroman utjecaj.

Što napraviti nakon loše utakmice?

Kako razgovarati s djetetom?

Kada razgovarati s trenerom?

Kada pustiti dijete da razgovara samo?

Kako navijati bez treniranja s tribine?

Kako prepoznati da vlastite ambicije počinjemo prenositi na dijete?

Kako znati kada ga trebamo zaštititi, a kada mu upravo svojim spašavanjem oduzimamo priliku za razvoj?

I to je sadržaj mentorskog programa.

Ne želim roditeljima držati još jedno predavanje o tome kakvi bi trebali biti.

Želim prolaziti kroz stvarne situacije koje im se događaju sa stvarnom djecom i za njih davati konkretne smjernice.

Što se događa u djetetu?

Što je u toj situaciji njegova odgovornost?

Što je odgovornost trenera?

Što je odgovornost roditelja?

Kada treba zaštitu?

Kada treba granicu?

A kada mu treba samo roditelj koji će biti uz njega dok samo prolazi kroz nešto teško?

Jer ulicu ne možemo vratiti.

Kvalitetnog trenera ne možemo uvijek birati.

Druge roditelje ne možemo kontrolirati.

Nepravdu ne možemo potpuno ukloniti.

Ozljedu ne možemo uvijek spriječiti.

Ne možemo djetetu obećati da neće sjediti na klupi, izgubiti, pogriješiti, biti odbijeno ili razočarano.

Ali možemo naučiti što napraviti s onim što se dogodilo.

I možda je upravo u tome paradoks današnjeg dječjeg sporta:

Što je postao teži, to nam može pružiti više prilika da dijete pripremimo za život.

Ne tako da opravdavamo ono što je loše.

Nego tako da znamo prepoznati što u svakoj situaciji možemo napraviti za svoje dijete.

Jer na kraju ne možemo očistiti cijeli put kojim će ono hodati.

Ali možemo ga naučiti kako se hoda kada put više nije ravan.

Ako želite među prvima dobiti informacije o mentorskom programu za roditelje mladih sportaša, pošaljite mi privatnom porukom svoju e-mail adresu.

Stavit ću vas na popis i javiti vam prve informacije čim program bude spreman.

23/09/2026

U posljednje vrijeme kroz nekoliko objava spominjao sam ideju mentorskog programa za roditelje mladih sportaša.

Dobio sam dosta vaših poruka, pitanja i interesa, na čemu vam iskreno zahvaljujem.

Ideja je bila pokrenuti program već ove jeseni, ali nakon što sam sagledao sve obaveze koje me očekuju u narednim mjesecima, odlučio sam njegov službeni početak ostaviti za novu godinu.

Želim da, kada krenemo, programu mogu posvetiti dovoljno vremena i napraviti ga kvalitetno, konkretno i na način koji će roditeljima zaista koristiti.

Svi koji ste mi se do sada javili i ostavili svoje kontakte bit ćete na vrijeme obaviješteni o tome kada program počinje, kako će izgledati i na koji način ćete se moći uključiti.

Ako želite biti među prvima koji će dobiti informacije o mentorskom programu čim budu poznati prvi detalji, ostavite svoj e-mail u privatni inbox.

Do tada nastavljamo kroz moje objave otvarati stvarne probleme i pitanja s kojima se susreću roditelji djece u sportu.

O svim detaljima bit ćete pravovremeno obaviješteni.

Vidimo se s mentorskim programom u novoj godini.

21/09/2026

3. IZAZOV DJEČJEG SPORTA: PROMIJENIO SE I RODITELJSKI PRISTUP SPORTU

Često danas pričamo o prijašnjim generacijama roditelja kao da su oni po defaultu bili bolji roditelji od današnjih.

Pogotovo kada pričamo o tome koliko su se djeca promijenila.

Čujem često od trenera:

„Ma današnja djeca ne znaju ništa sama.“

„Za sve im trebaju mama i tata.“

„Mi smo bili puno samostalniji.“

I jesmo.

Ali zaboravljamo jednu jako važnu stvar.

Dobar dio te samostalnosti nisu izgradili naši roditelji. Izgradila ju je ulica.

Mene i moje prijatelje po cijele dane ne bi bilo kući.

Majka često nije ni znala gdje sam.

Znala je da sam negdje vani.

I tamo smo se sami dogovarali.

Sami organizirali igru.

Sami birali ekipe.

Sami rješavali svađe.

Sami se nosili s tim da te netko neće u ekipi.

Sami smo učili izboriti svoje mjesto među drugima.

Naravno, ulica je imala i svoju lošu stranu.

Ali ona dobra strana ulice odrađivala je ogroman dio odgojnog posla.

Danas toga gotovo više nema.

I zato, prije nego krenemo govoriti kako su današnji roditelji ovakvi ili onakvi, trebamo biti pošteni i priznati jednu stvar:

Na današnje roditelje pao je ogroman teret koji prijašnje generacije roditelja nisu nosile na isti način.

A dio tog tereta pao je i na trenere, klubove i druge ljude koji danas rade s djecom.

Međutim...

U svemu tome dio roditelja se ozbiljno pogubio.

I sad ću biti jednako otvoren kao što sam bio kada sam pisao o trenerima.

Ako smo u prethodnim objavama prozvali trenere za ono što rade pogrešno, onda nema nikakvog razloga da sada štedimo roditelje.

Razumjeti zašto se nešto dogodilo ne znači to opravdavati.

Da, današnjem roditelju je teško.

Da, na njega je pao veći teret.

Da, društvo se promijenilo.

Da, nestala je ulica koja je nekada odrađivala dio odgojnog posla.

Ali to roditelju ne daje pravo da od sporta svoga djeteta napravi vlastiti projekt.

A upravo to danas prečesto gledamo.

Roditelje koji s tribine vode utakmicu.

Koji djetetu govore gdje treba stati, kome dodati i kada pucati.

Koji nakon utakmice u autu rade tehničko-taktičku analizu kao da je upravo završilo finale Lige prvaka.

Koji komentiraju trenera pred djetetom.

Koji komentiraju suca.

Koji komentiraju drugu djecu.

Koji broje minute.

Koji uspoređuju svoje dijete s drugima.

Koji prate tko je zabio koliko golova.

Koji se više od djeteta uzrujaju kada ono ne igra.

Koji svaku nepravdu žele odmah ispraviti.

Koji čim postane teško traže drugog trenera, drugi klub ili nekoga koga će okriviti.

Koji žele da njihovo dijete bude agresivnije, glasnije, hrabrije, jače...

Ponekad ne zato što to dijete treba, nego zato što se njima ne sviđa dijete koje vide na terenu.

A onda sve to opravdamo jednom rečenicom:

„Ja samo želim najbolje svom djetetu.“

Vjerujem da želite.

Većina roditelja stvarno želi najbolje svom djetetu.

Ali dobra namjera ne znači automatski i dobro djelovanje.

Ponekad upravo iz najveće ljubavi napravimo najveći pritisak.

Želimo zaštititi dijete od razočaranja pa uklonimo svaku prepreku ispred njega.

Želimo mu izgraditi samopouzdanje pa ga uvjeravamo da je najbolji.

Želimo mu pomoći nakon utakmice pa analiziramo svaku njegovu pogrešku.

Želimo ga zaštititi od nepravde pa odmah rješavamo problem umjesto njega.

Želimo da uspije pa počnemo živjeti njegov sport više nego on.

I onda se dogodi paradoks.

Želimo odgojiti samostalno dijete, a ne dopuštamo mu da išta riješi samo.

Trener ga ne stavi u igru?

Tata zove trenera.

Netko mu nešto kaže?

Mama rješava problem.

Dijete je nezadovoljno?

Mijenjamo klub.

Dogodila se nepravda?

Tražimo krivca.

A gdje će onda dijete naučiti nositi frustraciju?

Gdje će naučiti razgovarati s autoritetom?

Gdje će naučiti podnijeti da nešto nije po njegovom?

Gdje će naučiti zauzeti se za sebe?

Gdje će naučiti izgubiti?

Gdje će naučiti pogriješiti?

Gdje će naučiti ponovno pokušati?

Nekada je dobar dio toga učila ulica.

Danas, kada ulice nema, mi te prilike moramo svjesno stvarati. A ne ih uklanjati.

Ne možemo od djece tražiti da budu samostalna, a istovremeno im neprestano oduzimati prilike da samostalnost razviju.

Ali postoji još jedna stvar o kojoj se u dječjem sportu jako malo govori.

I ovdje više ne govorimo samo o roditeljima koji iz najbolje namjere viču s tribine, analiziraju utakmicu ili previše štite svoje dijete.

Govorimo o nečemu puno ozbiljnijem.

U pojedinim sredinama postoje roditelji koji će pokušati iskoristiti poznanstva, veze, pritisak, svoj položaj ili neku drugu vrstu pogodovanja kako bi vlastitom djetetu osigurali bolji sportski status.

Veću minutažu.

Bolju poziciju.

Ulazak u bolju momčad.

Poziv koji možda nije zaslužilo.

Prednost pred drugim djetetom.

I naravno da tu ogromnu odgovornost imaju treneri, klubovi i ljudi koji takve stvari dopuštaju.

Ali nemojmo se praviti da roditelji koji u tome sudjeluju nemaju odgovornost.

I ovdje bih svakog roditelja zamolio da na trenutak zaboravi minutažu, selekciju, status i sportsku budućnost svoga djeteta i postavi si puno važnije pitanje:

Što ja upravo učim svoje dijete?

Ako preko veze dobije ono što svojim radom nije zaslužilo, koju smo mu lekciju dali?

Da se pravila mogu zaobići kada nama odgovara?

Da je laganje prihvatljivo ako od njega imamo korist?

Da nije problem što postoje dvostruka mjerila, dok god su dvostruka mjerila u našu korist?

Da drugo dijete može izgubiti priliku koju je zaslužilo samo zato što mi poznajemo pravog čovjeka?

Da za naše dijete trebaju vrijediti druga pravila?

I možda najopasnija poruka od svih:

Da ono vrijedi više od drugog djeteta.

A onda se jednog dana čudimo kada ta ista djeca postanu odrasli ljudi koji traže veze, zaobilaze pravila, ne prihvaćaju odgovornost ili smatraju da njima pripada nešto što drugima ne pripada.

Ali gdje su to naučili?

Djeca ne uče vrijednosti prvenstveno iz onoga što im govorimo.

Uče ih gledajući što smo mi spremni napraviti kada je naš interes u pitanju.

Ne možemo djetetu govoriti da bude pošteno, a onda mu preko veze sređivati prednost.

Ne možemo ga učiti odgovornosti, a onda za njegov neuspjeh uvijek tražiti nekoga drugoga.

Ne možemo govoriti o jednakosti, a istovremeno tražiti poseban tretman za svoje dijete.

Ne možemo tražiti od njega da poštuje pravila koja smo mi spremni prekršiti čim nam ta pravila ne odgovaraju.

Jer tada mu ne gradimo samo pogrešnu sliku sporta.

Gradimo mu pogrešnu sliku svijeta.

I zato se ponovno trebamo zapitati:

Što mi zapravo želimo razviti kroz sport?

Igrača koji će pod svaku cijenu doći što više?

Ili čovjeka koji će znati da njegov uspjeh nema vrijednost ako je izgrađen na nepravdi prema drugome?

Jer ako dijete kroz sport naučimo da cilj opravdava sredstvo, možda smo mu pomogli da dobije nekoliko minuta više.

Ali smo izgubili puno važniju utakmicu.

I tu dolazimo do onoga što mislim da je možda najveći problem.

Pobrkali smo što je odgovornost roditelja, a što odgovornost djeteta.

Roditelj ima ogromnu odgovornost u sportu svoga djeteta.

Pogotovo dok je dijete malo.

Roditelj bira sredinu.

Roditelj treba znati kome povjerava svoje dijete.

Roditelj treba reagirati ako se dijete ponižava, zlostavlja, ako je ugrožena njegova sigurnost ili ako netko ozbiljno zloupotrebljava svoj autoritet.

Roditelj treba štititi dostojanstvo svoga djeteta.

Tu nije riječ o čeličenju.

Tu je riječ o zaštiti djeteta.

Ali zaštititi dijete nije isto što i zaštititi ga od svake neugode.

Nije svaka klupa trauma.

Nije svaki poraz problem.

Nije svaka kritika napad.

Nije svaka nepravda razlog za promjenu kluba.

Nije svaka pogreška nešto što roditelj mora ispraviti.

Ponekad dijete mora biti tužno.

Ponekad razočarano.

Ponekad ljuto.

Ponekad mora osjetiti da nije najbolje.

Ponekad mora sjesti na klupu.

Ponekad mora samo otići treneru i nešto pitati.

Jer upravo tu sport može postati ono što bi trebao biti:

Škola života.

I zato možda prije nego uskočimo i riješimo problem umjesto djeteta možemo sebi postaviti dva jednostavna pitanja:

Radim li ovo zato da mom djetetu odmah bude lakše?

Ili je ovo možda prilika da moje dijete nešto nauči i naraste?

Jer naš zadatak nije napraviti put kojim će dijete proći bez prepreka.

Naš zadatak je pomoći mu da postane osoba koja će znati prolaziti kroz prepreke.

To znači biti tu.

Slušati.

Zaštititi kada treba.

Postaviti granicu kada treba.

Ali i izdržati vlastitu roditeljsku nelagodu dok gledamo dijete kako pokušava nešto riješiti samo.

Možda je upravo to jedan od najtežih dijelova roditeljstva.

Ne maknuti svaku prepreku s p**a svoga djeteta, nego pripremiti dijete za put.

Jer jednog dana mi nećemo moći ići ispred njega i čistiti cestu.

A cilj ionako nikada nije bio odgojiti dijete kojem je uvijek lako.

Cilj je odgojiti čovjeka koji zna što napraviti kada postane teško.

14/09/2026

2. IZAZOV DJEČJEG SPORTA: KRONIČNI NEDOSTATAK KVALITETNIH TRENERA

U prošloj objavi pisao sam o prvom velikom izazovu današnjeg dječjeg sporta.

Promijenilo se dijete koje dolazi treneru.

Dijete sve ranije ulazi u organizirani sport, a trener danas preuzima i dio razvojne uloge koju je nekada imala ulica. Zato mu više nije dovoljno samo nogometno znanje. Potrebna su mu znanja o djetetu, njegovu razvoju, pedagogiji, psihologiji, komunikaciji, emocijama i odnosima.

I tu dolazimo do drugog izazova.

Kronično nam nedostaje kvalitetnih trenera za rad s djecom.

Namjerno kažem kvalitetnih.

Jer trenera imamo.

Ali danas imamo i situacije u kojima s djecom rade ljudi koji jednostavno nisu dovoljno kompetentni za rad s djecom.

Možda poznaju nogomet.

Možda su ga godinama igrali.

Možda imaju i određenu trenersku licencu.

Ali poznavati nogomet i biti kompetentan za rad s djetetom dvije su potpuno različite stvari.

Netko može jako dobro razumjeti tehniku i taktiku, a gotovo ništa ne znati o razvojnoj psihologiji djeteta, pedagogiji, komunikaciji, emocijama ili izgradnji zdravog autoriteta.

I onda se događa ono što me najviše zabrinjava.

Metode i način komunikacije koji pripadaju seniorskom sportu preslikavaju se na djecu od sedam, osam ili deset godina.

A ponekad, budimo iskreni, određeni postupci ne pripadaju ni seniorskom sportu.

Kada slušam iskustva pojedinih roditelja i djece, teško mi je ostati ravnodušan.

Vikanje se naziva autoritetom.

Strah disciplinom.

Slijepa poslušnost odgovornošću.

Ponižavanje zahtjevnošću.

A dijete koje se zatvori, plače ili se počne bojati pogreške proglašava se mentalno slabim.

Tu imamo ozbiljan problem.

Dijete nije mali senior.

I trener djece nije samo nogometni stručnjak.

On je odrasla osoba kojoj smo dali autoritet nad djetetom u jednom od najvažnijih razdoblja njegova razvoja.

Zato nije dovoljno znati nogomet.

I upravo tu dolazimo do pitanja koje sportski sustav mora imati hrabrosti postaviti sam sebi.

Koga smo sve tijekom godina puštali da radi s djecom i koliko su kriteriji za dobivanje tog prava zaista bili zahtjevni?

Mislim da moramo biti samokritični.

Ako je dovoljno završiti relativno kratku formalnu edukaciju, dobiti licencu i nakon toga godinama raditi s djecom bez ozbiljnog kontinuiranog razvoja i vrednovanja kvalitete rada, onda problem nije samo u pojedinom treneru.

Problem je u sustavu koji je zaključio da je formalna potvrda dovoljna za jednu izuzetno složenu odgovornost.

Licenca mora nešto značiti.

Ali ne samo u nogometnom smislu.

Ako nekome dajemo pravo da godinama radi s djecom, onda moramo biti sigurni da ta osoba razumije barem temeljna načela razvoja djeteta, pedagogije, psihologije, komunikacije i odgovornog korištenja autoriteta.

I tu vidim dio rješenja.

Ne trebamo samo više trenera.

Trebamo podići kriterije za to tko smije i može raditi s djecom.

Trenerska edukacija ne smije završavati dobivanjem licence.

Licenca bi trebala biti početak.

Nakon nje mora postojati kontinuirana edukacija, mentorstvo, praćenje rada, razmjena iskustava i razvoj kompetencija koje nisu samo tehničke i taktičke.

Posebno za trenere najmlađih kategorija.

Jer postoji jedna nelogičnost koju moramo početi ozbiljno propitivati.

Što je dijete mlađe i razvojno osjetljivije, to bi čovjek koji s njim radi trebao imati više znanja o djetetu, a ne samo manje nogometnih zahtjeva.

Rad s početnicima ne bi smio biti mjesto na kojem trener „tek skuplja iskustvo“ bez kvalitetnog mentorstva.

To su temelji.

A svi znamo što se događa s kućom kada temelji nisu dobri.

Zato rješenje nije prozivati svakog trenera.

Imamo puno kvalitetnih, predanih ljudi koji rade izvanredan posao s djecom.

Ali upravo zbog njih moramo podignuti standard struke.

Jer naziv trener djece mora nositi određenu težinu.

Mora značiti da osoba razumije sport.

Ali i dijete.

Da zna postaviti granicu, ali ne poniziti.

Da zna zahtijevati, ali ne zastrašivati.

Da zna razvijati igrača, a pritom čuvati osobu.

Ako smo u prošloj objavi zaključili da se promijenilo dijete koje dolazi treneru, onda drugi korak mora biti jednako jasan:

Mora se promijeniti način na koji stvaramo trenere kojima tu djecu povjeravamo.

Jer nije dovoljno pitati imamo li trenera za svaku momčad.

Vrijeme je da počnemo pitati:

Je li svaka osoba kojoj smo dali zviždaljku, grupu djece i autoritet nad njima zaista spremna nositi tu odgovornost?

10/09/2026

PROMIJENILO SE DIJETE KOJE TRENER DANAS DOBIVA.

Često čujem:

„Treneri prije bili su bolji.“

Nisam siguran.

Mislim da često zaboravljamo jednu veliku razliku između dječjeg sporta nekada i danas.

Nekada je prije kluba postojala ulica.

Ne želim romantizirati prošlost. Ulica je imala i svoje loše strane.

Ali imala je nešto što smo danas velikim dijelom izgubili.

Bila je dio razvojnog sustava djeteta.

Mi smo satima igrali bez trenera, bez roditelja i bez odrasle osobe koja će riješiti svaki naš problem.

Ako se posvađamo, morali smo riješiti sukob.

Ako izgubimo, morali smo to podnijeti.

Ako nas stariji ne žele u ekipi, morali smo se izboriti za svoje mjesto.

Ako pogriješimo, nitko nije zaustavljao igru da nam objasni kako se trebamo osjećati.

Ako želimo igrati, morali smo se prilagoditi grupi, poštovati neka pravila, izboriti za sebe, ali i naučiti popustiti.

Ulica nas je učila odnosima, samostalnosti, odgovornosti, granicama, autoritetu, pobjedi, porazu, pogrešci, snalaženju.

I naravno, učila nas je igrati.

Zato trener nekada često nije dobivao samo talentirano dijete.

Dobivao je dijete koje je prije dolaska u klub već prošlo godine neformalnog razvoja i prirodne selekcije.

Na ulici se već učila nogometna abeceda.

A onda je dolazio trener.

Danas je situacija potpuno drugačija.

Djeca ulaze u organizirani sport sa šest, sedam ili osam godina.

Ponekad i ranije.

Neka djeca prije prvog treninga gotovo da nisu imala iskustvo slobodne igre bez prisutnosti odraslih.

I zato trener danas često ne dobiva formiranog malog igrača kojeg samo treba učiti nogometu.

Dobiva dijete koje se tek razvija.

Tu nastaje jedan od najvećih izazova današnjeg dječjeg sporta.

Jer ono što je nekada velikim dijelom radila ulica, danas netko mora preuzeti.

Obitelj.

Klub.

Trener.

I zato mislim da treneru najmlađih kategorija danas nije dovoljno samo znanje sporta.

Mora razumjeti dijete.

Mora znati graditi odnos.

Postaviti granicu.

Razvijati odgovornost.

Pustiti dijete da nešto riješi samo.

Znati što napraviti kada dijete plače, ljuti se, povlači se ili se boji pogriješiti.

Znati kada pomoći, a kada se maknuti.

Jer više ne razvija samo igrača.

Sudjeluje u razvoju osobe.

Na predavanju trenerima dao sam jednu usporedbu.

Nekada je trener pomalo bio poput profesora na fakultetu.

Dobivao je djecu koja su prije njega već prošla „osnovnu i srednju školu“ ulice i mogao se puno više baviti naprednim nogometnim sadržajem.

Današnji trener najmlađih često je poput učitelja u prvom razredu osnovne škole.

Ne može pretpostaviti da su temelji već izgrađeni.

Ponekad ih tek treba početi graditi.

I zato mislim da se moramo prestati pitati:

„Zašto današnja djeca nisu kao mi?“

Nisu odrasla u istom svijetu.

Ali isto tako moramo prestati očekivati od današnjeg trenera da radi isti posao kao trener prije 30 ili 40 godina.

Promijenilo se dijete koje dolazi treneru.

Zato se mora promijeniti i trener.

Ali ovdje postoji odgovornost i nas roditelja.

Ne možemo sve prebaciti na klub.

Ne trebamo vratiti djecu u prošlost.

Ali možemo im vratiti ono dobro što je ulica nekada davala nama.

Više slobodne igre.

Više samostalnosti.

Više prilika da sami riješe problem.

Više odgovornosti.

Više stvarnih odnosa.

Više prostora za pogrešku.

Manje našeg uskakanja svaki put kada postane teško.

I klub može napraviti isto.

Ne mora svaki trenutak treninga biti kontroliran.

Ne mora trener dati svaki odgovor.

Ne mora riješiti svaki sukob.

Ne mora dijete zaštititi od svake frustracije.

Ponekad je najbolji razvojni prostor upravo onaj u kojem odrasli napravi korak unatrag i dopusti djetetu da nešto nauči kroz iskustvo.

Zato rješenje nije vratiti ulicu.

Rješenje je vratiti djeci ono dobro što je ulica nekada razvijala u nama.

Jer dječji sport danas ima dvije velike uloge:

Razvoj igrača i razvoj djeteta.

A redoslijed ne bismo smjeli zamijeniti.

Prvo razvijamo dijete.

Kroz to razvijamo i igrača.

Ako je ulica nekada bila dio razvoja djeteta, a danas je gotovo nestala, tko će djeci dati ono dobro što im je ona nekada davala?

07/09/2026

VELIKI NOGOMETNI SNOVI TREBAJU ZDRAVE TEMELJE.

Motus Natura Mentalni Sustav × Škola nogometa NK LIO

S velikim veseljem predstavljam suradnju Motus Mentalnog Sustava i škole nogometa LIO Osijek.

U sklopu ove suradnje bit ću zadužen za razvoj psihološkog sustava škole nogometa te edukaciju trenera kako bi u svakodnevnom radu stvarali što kvalitetnije i zdravije okruženje za razvoj djece i mladih nogometaša.

Posebno mi je drago kada klub prepozna da razvoj mladog nogometaša ne završava razvojem njegovih tehničkih, taktičkih i motoričkih sposobnosti.

Vjerujem da u dječjem sportu ne moramo birati između razvoja zdravog čovjeka i razvoja vrhunskog sportaša.

Upravo suprotno.

Kvalitetan razvoj čovjeka može biti jedan od najvažnijih temelja na putu prema vrhunskom nogometu.

Talent je važan. Ali veliki sportski snovi traže puno više.

Traže radne navike, odgovornost, samopouzdanje, karakter, sposobnost učenja, kvalitetan odnos prema autoritetu te sposobnost nošenja s pogreškom, pritiskom, konkurencijom, pobjedom i porazom.

Zato želimo stvarati okruženje u kojem djeca mogu sanjati veliko, kvalitetno se razvijati i graditi sposobnosti koje će im pomoći da svoj nogometni potencijal ostvare što je moguće više.

Želimo čuvati njihov san, ali ih istovremeno kvalitetno pripremati za sve što put prema tom snu od njih zahtijeva.

Hvala LIO školi nogometa na ukazanom povjerenju.

Iskreno se veselim svemu što ćemo zajedno graditi jer vjerujem da je ovakva suradnja korak u pravom smjeru za dječji sport.

Korak prema okruženju u kojem želja za sportskom izvrsnošću i briga o razvoju djeteta ne stoje jedna nasuprot drugoj, nego idu zajedno.

Razvijamo čovjeka.
Razvijamo nogometaša.
Podržavamo san.

Ako podržavate moj rad i smjer u kojem zajedno želimo razvijati dječji sport, podijelite ovu objavu.

Pokažimo da postoji zdrav način razvoja mladih sportaša i pomozimo da ovakvih primjera bude sve više.

31/08/2026

ŠTO KADA DIJETE IZGUBI MINUTAŽU?

Ima 12 godina.

Donedavno je bio kapetan.

Imao je minutažu, status, važnu ulogu u momčadi. Sve je išlo svojim tokom.

A onda dolazi novi trener.

I bum.

Odjednom je zamjena.

Minutaža gotovo nestaje.
Status nestaje.
Odjednom je u drugom planu.

Gledam ga na individualnim treninzima.

Kiseli osmijeh.
Distanciran je.
Radi na pola gasa.

Vidim da se nešto događa.

Mogu zamisliti i kako je njegovim roditeljima.

Gledaju svoje dijete kako se muči. Žele mu pomoći, ali ne znaju što napraviti.

Nazvali su me i pitali što mislim.

Rekao sam im samo:

„Budite uz njega. Ja ću razgovarati s njim.“

Došao je na dodatni trening motoričkog razvoja.

Prvih pola sata ponašam se kao da se ništa ne događa.

Treniramo.

Ali vidim da ga nema.

Radi, ali nije to on.

Pozovem ga sa strane, sjednemo i postavim mu najjednostavnije moguće pitanje:

„Kako si?“

I odmah se otvori.

Priča mi kako je trener na treninzima podijelio prvu ekipu i zamjene.

Kako ga minimalno stavlja u igru.

Kako trener čak komentira da više ni sam ne zna gdje bi ga stavio.

O pristupu trenera ovom prilikom neću.

To zaslužuje posebnu temu.

Ali njemu kažem:

„Potpuno je prirodno da si tužan. Prirodno je da ti je pala motivacija i da si opterećen. Donedavno si bio kapetan, igrao si i imao određeni sportski status. Sada ti je to odjednom oduzeto. Naravno da boli.“

Nisam ga pokušavao uvjeriti da mu ne bi trebalo biti teško.

Teško mu je.

I to treba priznati.

Onda sam ga pitao:

„Bi li sada najradije otišao iz kluba?“

Pogledao me tužno.

Kaže da je njegov prijatelj već otišao i da ni sam više ne zna što bi.

Rekao sam mu:

„Podržat ću te što god odlučiš. Ali ja bih ti preporučio da zasad ostaneš.“

Pogledao me pomalo začuđeno.

Objasnio sam mu zašto.

Nije svaka neugodna situacija znak da trebamo otići.

Ponekad je upravo situacija u kojoj više nemamo status, sigurnost i priznanje koje smo imali prilika da naučimo nešto puno važnije od nogometa.

Ali pod jednim uvjetom.

Pitao sam ga:

„Vrijeđa li te trener? Ponižava li te? Osjećaš li se ugroženo?“

„Ne.“

Dobro.

Onda možemo pokušati nešto drugo.

Daj sebi tri mjeseca.

Ne tri mjeseca dokazivanja treneru da je pogriješio.

Tri mjeseca rada na sebi.

Treniraj.
Bori se.
Uči.
Razvijaj se.
Pokušaj ponovno izboriti svoje mjesto.

Ali nemoj dopustiti da jedan trener odlučuje kako ćeš ti gledati sebe kao sportaša.

I onda sam mu dao jednu sliku.

„Zamisli sunčan dan.“

Sunce sja.

A onda dođe veliki crni oblak i potpuno ga prekrije.

Pitao sam ga:

„Je li sunce još uvijek tamo?“

Nasmijao se.

„Je.“

„E, pa ti si to sunce.“

Tvoj talent nije nestao.

Tvoje sposobnosti nisu nestale.

Nije nestala ni tvoja vrijednost kao sportaša.

Samo zato što te jedan trener trenutačno ne vidi na isti način, ne znači da si odjednom postao lošiji igrač.

Minutaža je oblak.
Status je oblak.
Kapetanska traka je oblak.
Mišljenje trenera je oblak.

Sve se to može promijeniti.

Ali ono što znaš, što možeš i što si dosad izgradio kao sportaš nije preko noći nestalo.

Sunce je i dalje tamo.

Dogovorili smo se.

Tri mjeseca.

Ako nakon tog razdoblja vidi da daje sve od sebe, razvija se i radi, ali trener i dalje ne prepoznaje njegov napredak i sredina jednostavno nije dobra za njegov daljnji sportski razvoj, onda možemo mirno razmišljati o drugoj sredini.

Ne iz bijega.

Ne iz trenutne povrijeđenosti.

Nego iz promišljene odluke.

Spomenuo sam mu i primjer Rokasa Pukštasa i koliko se u nogometu status igrača može mijenjati.

Jer danas možeš biti unutra.

Sutra vani.

A prekosutra ponovno važan.

Sport je takav.

I upravo zato mislim da je ovo za njega jedna važna životna i sportska lekcija.

Karakter se ne gradi samo kada pobjeđujemo, igramo i svi nas tapšaju po ramenu.

Karakter se posebno gradi onda kada stvari ne idu onako kako želimo.

Zato sam mu na kraju rekao možda i najvažniju stvar:

Pokušaj ne očekivati ništa.

Radi.

Treniraj.

Uči.

Daj najbolje što možeš.

Ali pokušaj ponovno pronaći razlog zbog kojeg si kao dijete počeo igrati nogomet.

Ne zbog statusa.

Ne zbog minutaže.

Ne zbog kapetanske trake.

Ne zato da bi se mogao pohvaliti prijateljima.

Ne zato da bi trener rekao da si dobar.

I ne zato da bi tek kroz uspjeh mogao vjerovati da si dobar sportaš.

Igraj nogomet zato što voliš igrati nogomet.

Jer ako svoju sportsku vrijednost potpuno prepustiš minutaži, treneru i statusu u momčadi, svaki put kada to izgubiš počet ćeš sumnjati u sebe.

A nogomet će ti kroz godine puno p**a nešto dati.

I puno p**a nešto uzeti.

Danas si kapetan.

Sutra si zamjena.

Danas igraš 90 minuta.

Sutra možda nećeš ući.

Danas trener vjeruje u tebe.

Sutra možda dođe drugi koji te vidi potpuno drugačije.

Zato moraš naučiti razlikovati dvije stvari:

Svoj trenutni status u momčadi.

I svoju sportsku vrijednost.

To nije isto.

Izazov je prihvaćen.

Vidjet ćemo što budućnost nosi.

Možda će ponovno izboriti svoje mjesto.

Možda neće.

Možda će nakon tri mjeseca zaključiti da je vrijeme za novu sredinu.

Ali možda najveća pobjeda ove priče uopće neće biti povratak u prvih 11.

Možda će najveća pobjeda biti ako jedan dvanaestogodišnjak nauči:

Moja minutaža govori koliko trenutno igram.

Ne govori koliko vrijedim kao sportaš.

Kako pomoći djetetu da ne dopusti da mu minutaža i mišljenje trenera određuju koliko vrijedi kao sportaš?

Damir Znaor - Kineziolog / Mentalni trener

27/09/2026

23/09/2026

21/09/2026

14/09/2026

10/09/2026

07/09/2026

31/08/2026

Address

Telephone

Website

Alerts

Contact The Business

Shortcuts

Share

Category

Listing takedown request