Nogometni klub Rab - škola nogometa

BODULIJA KUP KRK
U13 🥉🏆

Mlađi pioniri godište 2014/15 osvojili su treće mjesto na turniru u gradu Krku organiziran u povodu 85. godina nogometnog kluba Krk.

🫵💪 💛🩵

-turnir na Krku U15/U13-📸

Ponekad dijete ne odustane od nogometa.

Odustane od načina na koji smo mu nogomet organizirali.


Postoji trenutak koji roditeljima i trenerima često izgleda kao da je došao niotkuda.

Dijete koje je godinama živjelo za nogomet, koje je jedva čekalo trening, koje je po cijele dane bilo s loptom, odjednom kaže:

„Ne želim više igrati.“

I svi ostanu iznenađeni.

Kako sada?

Pa toliko je volio nogomet.

Toliko je trenirao.

Bio je talentiran.

Roditelji su ga godinama vozili na treninge i utakmice. Ulagali vrijeme, novac i energiju. Vikendi su bili podređeni nogometu. Godišnji odmori planirani prema turnirima. Uz klupske treninge došli su individualni treninzi. Jedna utakmica subotom, druga nedjeljom.

Sve s najboljom namjerom.

Jer ako je dijete talentirano, logika odraslih često kaže:

Treba mu dati još više.

Još jedan trening.

Još jedan trener.

Još jedna utakmica.

Još malo rada.

A možda je upravo tu problem.

Kada „više“ prestane značiti „bolje“

Razvoj mladog nogometaša ne funkcionira po principu:

što više treninga = što bolji igrač.

Tijelu je potrebno opterećenje kako bi napredovalo, ali mu je potreban i oporavak kako bi se na to opterećenje prilagodilo.

Isto vrijedi i za dječji um.

Dijete može fizički još uvijek odraditi trening, a da je psihološki već odavno umorno.

Može dolaziti na trening bez prigovora, ali bez onog pogleda koji je nekada imalo.

Može igrati utakmicu, ali bez energije.

Može i dalje govoriti da voli nogomet, a istovremeno sve manje voljeti način na koji nogomet izgleda u njegovu životu.

To su nijanse koje odrasli često primijete tek kada je prekasno.

Burnout rijetko počinje rečenicom: „Dosta mi je.“

Najčešće počinje puno tiše.

Dijete prestane pričati putem na trening.

Sve češće govori da je umorno.

Teže ustaje.

Lošije spava.

Postaje razdražljivije kod kuće.

Češće ga nešto boli.

Počinje tražiti razloge da preskoči trening.

Na utakmici izgleda bez energije.

Rezultati padaju.

I tada odrasli često naprave upravo ono što ne bi trebali.

Zaključe:

„Mora više raditi.“

Dodaju još jedan individualni trening.

Još kondicije.

Još ponavljanja.

Još rada nakon treninga.

Ali možda pravo pitanje nije:

Kako da trenira više?

Nego:

Zašto više ne može pokazati ono što već zna i može?

To je ogromna razlika.

Pet treninga tjedno nije automatski problem

Važno je biti pošten.

Dijete od 14 ili 15 godina koje trenira pet p**a tjedno nije automatski pretrenirano.

U kvalitetno organiziranom programu to može biti potpuno primjereno.

Problem nastaje kada se zbroji sve.

Klupski treninzi.

Individualni treninzi.

Igranje za dvije ekipe.

Utakmica u subotu.

Druga utakmica u nedjelju.

Škola.

Putovanja.

Nedostatak sna.

Pritisak selekcije.

Očekivanja roditelja.

Strah od gubitka mjesta u momčadi.

I gotovo nikakav pravi odmor.

Zato nije dovoljno pitati:

„Koliko p**a tjedno trenira?“

Moramo pitati:

„Koliko je ukupno opterećenje tog djeteta?“

Fizičko.

Mentalno.

Emocionalno.

I socijalno.

Odmor nije izgubljeno vrijeme

Jedna od najvećih zabluda u razvoju mladih sportaša jest strah da će dijete izgubiti prednost ako se odmori.

„Drugi treniraju.“

„Netko će ga prestići.“

„Ne smije stati.“

A upravo je suprotno.

Odmor je dio razvoja.

Trening daje podražaj.

Oporavak omogućava adaptaciju.

San omogućava tijelu i mozgu da se obnove.

Periodi manjeg opterećenja omogućuju da se napredak nastavi.

Zato nekoliko dana odmora ne uništava razvoj.

Ponekad upravo odmor omogućuje da se razvoj ponovno pokrene.

Dijete nije projekt

To odrasli ponekad zaborave.

Nogomet može biti važan dio njegova života.

Ali ne smije postati cijeli njegov život prije nego što je dijete uopće dobilo priliku odlučiti što želi od tog života.

Talent ne daje odraslima pravo da djetetu oduzmu djetinjstvo.

Ambicija nije problem.

Rad nije problem.

Disciplina nije problem.

Visoki ciljevi nisu problem.

Problem nastaje kada dijete počne osjećati da njegov rezultat određuje njegovu vrijednost.

Kada ne smije biti umorno.

Kada ne smije reći da mu se danas ne trenira.

Kada jedan loš period odmah traži još rada.

Kada slobodan vikend postane nešto čega se treba bojati.

Cilj nije da dijete trenira što više

Cilj je da trenira dovoljno kvalitetno da se može razvijati što duže.

Cilj nije napraviti najboljeg 12-godišnjaka.

Cilj je omogućiti da dijete sa 16, 18 ili 20 godina još uvijek ima tijelo sposobno za napredak i glavu koja još uvijek želi igrati.

Jer što nam vrijedi nevjerojatno talentiran 13-godišnjak ako sa 16 više ne želi vidjeti nogometnu loptu?

Što nam vrijede stotine dodatnih treninga ako smo putem izgubili ono zbog čega je sve počelo?

Ljubav prema igri.

Zato treneri i roditelji trebaju naučiti prepoznati trenutak kada dijete ne treba još jedan trening.

Nekada treba razgovor.

Nekada slobodan dan.

Nekada vikend bez nogometa.

Nekada dobar san.

Nekada samo priliku da ponovno bude dijete.

I zato bih svaku priču o ranom odustajanju od sporta završio jednom jednostavnom mišlju:

Ponekad dijete ne odustane od nogometa.

Ponekad odustane od načina na koji smo mu nogomet organizirali.

✍️ Ivica Vrgoč

Za roditelje - pročitati …

Dijete nije mali profesionalac – cijena preuranjene profesionalizacije u sportu

Problem nije kada dijete rano počne ozbiljno trenirati.
Problem počinje kada od njega prerano počnemo očekivati da živi kao profesionalac.

Slučaj Jamala Musiale posljednjih dana otvorio je mnogo pitanja.

Zdravstvena epizoda na terenu. Neurološki problem. Terapija. Promjena medikacije. Individualni trening. Pauza od utakmica.

I odmah kreću analize.

Što se dogodilo? Zašto? Je li vrhunski sport uzrok? Je li mogao biti spriječen?

Ali ovdje moramo biti vrlo precizni.

Ne postoji dokaz da je Musialino neurološko stanje posljedica ranog ulaska u profesionalni nogomet.

To bi bilo neodgovorno tvrditi.

Musiala je prošao kroz akademije Southamptona i Chelseaja, u Bayern je stigao sa 16 godina, a već sa 17 debitirao je u Bundesligi.

Njegov put, međutim, može nam poslužiti za nešto drugo.

Da se zapitamo:

Koliko rano danas zapravo počinje profesionalni sport?

Jer profesionalni ugovor možda dolazi sa 17 ili 18 godina.

Ali profesionalizacija često počinje puno ranije.

Dijete od deset godina više nema samo trening

Ima individualnog trenera.

Kondicijskog trenera.

Turnire svaki vikend.

GPS.

Videoanalizu.

Plan prehrane.

Dodatni tehnički trening.

Selekciju.

Skauta na tribinama.

Roditelja koji prati statistiku.

Instagram profil.

A ponekad već i čovjeka koji govori o budućem transferu.

Sve izgleda profesionalno.

Samo što postoji jedan problem.

Dijete još nije profesionalac.

Njegove kosti još rastu.

Mozak se razvija.

Emocionalna regulacija se razvija.

Identitet se tek gradi.

I upravo zato ono što odrasli profesionalac može podnijeti nije automatski ono što trebamo tražiti od djeteta.

Rana specijalizacija nije isto što i razvoj talenta

Ovo je jedna od najvećih zabluda modernog sporta.

Ako želimo vrhunskog nogometaša, mislimo da mora što ranije igrati samo nogomet.

Više treninga.

Više utakmica.

Više privatnih sati.

Više turnira.

Više svega.

Ali znanstvena literatura ne pokazuje da je takav put nužno bolji.

IOC već godinama upozorava da sve ranija specijalizacija i profesionalizacija sporta mladih donose veći volumen treninga i natjecanja, manje vremena za oporavak te povećan rizik preopterećenja, ozljeda i burnouta.

Veliki pregled objavljen 2025., koji je obuhvatio 93 istraživanja i više od 62.000 mladih sportaša, povezao je ranu specijalizaciju s većim rizikom ozljeda, lošijim pojedinim funkcionalnim i fizičkim pokazateljima, nepovoljnijim psihološkim ishodima i bez jasne prednosti u konačnom sportskom uspjehu.

Još ranija meta-analiza pokazala je da su visoko specijalizirana djeca imala značajno veći rizik od ozljeda zbog preopterećenja od djece s nižim stupnjem specijalizacije.

Drugim riječima:

«Više treninga u djetinjstvu ne znači automatski više razvoja. Ponekad znači samo ranije trošenje.»

1. Tijelo koje raste nije tijelo odraslog sportaša

Dijete nije smanjena verzija odraslog čovjeka.

U fazama intenzivnog rasta mijenjaju se proporcije tijela, duljina kostiju, mišićno-tetivni odnosi, koordinacija i sposobnost podnošenja opterećenja.

Ako u tom trenutku samo dodajemo volumen:

klupski trening + individualni trening + utakmica + dodatna tehnika + školski sport...

tijelo ne zna da su treninge organizirali različiti ljudi.

Ono vidi samo ukupno opterećenje.

A posljedica mogu biti kronične tegobe i ozljede zbog preopterećenja.

Problem nije trening.

Problem je trening bez razumijevanja razvoja.

2. Burnout često počinje puno prije nego što ga primijetimo

Dijete rijetko jednog jutra kaže:

„Imam burnout.“

Najprije nestane veselja.

Onda trening postane obaveza.

Pogreška postane problem.

Poraz postane tragedija.

Trenerovo nezadovoljstvo počne nositi kući.

A onda sport koji je nekada bio mjesto slobode postane mjesto stalne procjene.

Burnout u sportu mladih povezuje se upravo s kroničnim stresom, intenzivnim treningom, nedovoljnim oporavkom i mogućom ranom specijalizacijom.

Najopasniji trenutak nije kada dijete kaže:

„Ne mogu više.“

Najopasniji je kada kaže:

„Ne želim više.“

3. Kada dijete prestane biti dijete i postane „projekt“

Ovo smatram jednom od najvećih opasnosti.

U jednom trenutku oko talentiranog djeteta počne se graditi projekt.

Klub očekuje rezultat.

Trener očekuje napredak.

Roditelj očekuje uspjeh.

Agent očekuje buduću vrijednost.

Okolina govori:

„Od njega će nešto biti.“

I dijete počinje osjećati:

Ako ne uspijem u nogometu, razočarao sam sve.

Tu sport prestaje biti samo dio njegova života.

Postaje njegov identitet.

4. „Ja sam nogometaš“ može postati opasnije od „ja igram nogomet“

Postoji pojam koji se u sportskoj psihologiji naziva athletic identity foreclosure – prerano zatvaranje identiteta gotovo isključivo oko uloge sportaša.

To znači da dijete više ne govori:

„Volim nogomet.“

Nego počinje vjerovati:

„Ja vrijedim zato što sam nogometaš.“

Dok sve ide dobro, to možda izgleda kao maksimalna posvećenost.

Ali što se događa kada dođe:

ozljeda?

gubitak mjesta u momčadi?

promjena kluba?

nepozivanje u reprezentaciju?

prekid karijere?

Sustavni pregled istraživanja sportskog identiteta kod mladih pokazuje da snažna sportska identifikacija može imati i pozitivne strane, ali kod ozlijeđenih mladih sportaša izrazito snažan sportski identitet može biti povezan s većom psihološkom ranjivošću.

Zato dijete treba imati pravo biti:

nogometaš,

učenik,

prijatelj,

sin ili kći,

glazbenik,

netko tko voli videoigre,

netko tko se želi baviti još nečim.

Što je identitet širi, čovjek je stabilniji kada jedan njegov dio doživi udarac.

5. Strah od pogreške zamjenjuje kreativnost

Nogomet traži kreativnost.

Ali kreativnost traži sigurnost.

Ako dijete od deset godina svaki vikend igra kao da mu o toj utakmici ovisi buduća karijera, neće riskirati.

Igrat će ono što je sigurno.

Neće pokušavati.

Neće istraživati.

Neće pogriješiti.

Ali bez pogrešaka nema učenja.

Zato je paradoks vrlo jednostavan:

Pokušavajući prerano stvoriti profesionalca, možemo uništiti upravo osobine koje su potrebne da jednog dana postane profesionalac.

6. Nestaje slobodna igra

Jedan trening završava.

Drugi počinje.

Svaki dodir lopte organizira odrasla osoba.

Sve ima cilj.

Sve ima pravilo.

Sve ima korekciju.

A gdje je igra?

Gdje su dva kamena kao gol?

Gdje je 3 na 3 dok ne padne mrak?

Gdje dijete samo rješava problem?

Raznolika sportska iskustva i slobodnija igra mogu doprinositi razvoju šire motoričke baze, dok IOC preporučuje raznolikost sportskih iskustava prije prerane specijalizacije u većini sportova.

Ne mora svaki pokret djeteta imati KPI.

Neke od najvažnijih stvari u razvoju nastaju upravo kada odrasli nisu dali rješenje.

7. San i oporavak postaju posljednja stavka

Škola.

Trening.

Vožnja do treninga.

Povratak kući.

Večera.

Zadaća.

Telefon.

Spavanje.

Pa ponovno škola.

Ako tome dodamo dodatni individualni trening i vikend turnire, vrlo brzo dobijemo raspored odraslog profesionalca – bez vremena koje profesionalac ima za profesionalni oporavak.

To je paradoks preuranjene profesionalizacije:

od djece tražimo profesionalno opterećenje, a ne možemo im osigurati profesionalne uvjete oporavka.

8. Rana selekcija često zamijeni razvoj

Još jedna velika pogreška.

U dječjem nogometu često ne biramo najboljeg budućeg igrača.

Biramo dijete koje je trenutačno razvijenije.

Netko je ranije ušao u pubertet.

Veći je.

Brži je.

Snažniji je.

I odmah dobije etiketu „talent“.

Drugi kasnije sazrijeva i dobije etiketu:

„Nije dovoljno dobar.“

A razvoj djece nije linearan.

Zato razvojni sustav ne bi smio samo pitati:

Tko je najbolji danas?

Trebao bi pitati:

Tko može biti najbolji za pet ili deset godina?

To su dvije potpuno različite stvari.

9. Dijete počinje skrivati bol

Kada mjesto u akademiji postane previše važno, događa se još nešto.

Dijete počinje razmišljati:

„Ako kažem da me boli, neće me staviti.“

„Ako propustim trening, netko će zauzeti moje mjesto.“

„Ako pokažem slabost, možda više nisam dovoljno dobar.“

I tu nastaje opasan trenutak.

Sportaš više ne sluša tijelo.

Počinje ga skrivati.

Ozljeda se ne prijavljuje.

Umor se ignorira.

Bol se normalizira.

A kultura „stisni zube“ koju ponekad slavimo kod odraslih profesionalaca može biti izrazito problematična kada je preslikamo na dijete.

10. Mentalno zdravlje nije slabost

Elite youth sport može djeci pružiti nevjerojatna iskustva, prijateljstva, samopouzdanje i osjećaj pripadnosti.

Ali visoka razina sporta također donosi specifične stresore.

Noviji pregled mentalnog zdravlja mladih sportaša navodi među mogućim faktorima rizika upravo pritisak rezultata, strah od neuspjeha, ranu specijalizaciju, pretreniranost, ozljede, nezdravi perfekcionizam i kontrolirajuće trenersko okruženje. Zaštitni faktori uključuju podržavajućeg trenera, obiteljsku podršku, kvalitetno okruženje i uravnotežen identitet.

Dakle, pitanje nije:

„Je li vrhunski sport dobar ili loš za dijete?“

Pitanje je:

„Kakvo smo okruženje oko tog djeteta napravili?“

I gdje se u toj priči nalazi Musiala?

Ovdje moramo biti odgovorni.

Ne možemo povezivati njegovo sadašnje neurološko stanje s time što je kao vrlo mlad ušao u profesionalni nogomet.

Za to nemamo dokaz.

Ali Musialin slučaj podsjeća nas na jednu drugu stvar.

Kada gledamo vrhunskog sportaša, često vidimo samo performans.

Dribling.

Gol.

Tržišnu vrijednost.

Trofej.

A iza svega postoji organizam koji ima svoje granice.

Musiala je sada odrasli profesionalac okružen možda najboljom medicinskom skrbi koju vrhunski sport može ponuditi.

Zamislimo onda koliko pažljivo moramo postupati s djetetom od:

10,

12,

14

ili 16 godina.

Ne trebamo manje ambicije. Trebamo pametnije ambicije.

Nisam protiv ozbiljnog treninga djece.

Naprotiv.

Dijete treba učiti:

disciplinu,

radne navike,

odgovornost,

brigu o tijelu,

prehranu,

san,

poštovanje,

kontinuitet.

Možemo ga učiti ponašanju profesionalca.

Ali ne smijemo mu prerano nametnuti teret profesionalca.

To nije ista stvar.

Profesionalne navike – da.

Profesionalni pritisak – ne.

I nije svaki put do vrhunskog nogometa isti.

Dobar primjer je Petar Sučić. Odrastao je u Bugojnu i prve nogometne korake napravio u malom amaterskom klubu NK Sport Prevent, bez infrastrukture, tretmana i „mini-profesionalnog“ okruženja kakvo danas sve češće okružuje djecu već u vrlo ranoj dobi. Tek kasnije je prošao kroz Iskru, Zrinjski i Dinamo, a danas igra za Inter i hrvatsku reprezentaciju.

Njegov primjer podsjeća na nešto vrlo važno:

Talent ne treba nužno profesionalizirati što ranije. Treba mu dati dovoljno kvalitetnog prostora da se razvije.

Ponekad dijete ne treba još jednog privatnog trenera, još jedan GPS izvještaj ili još tri dodatna treninga tjedno.

Ponekad mu treba lopta, dobro okruženje, vrijeme – i pravo da raste svojim tempom.

Zato bih roditeljima i trenerima rekao nešto vrlo jednostavno

Nemojte se pitati samo:

„Kako da ovo dijete postane profesionalni nogometaš?“

Pitajte se:

„Kako da kroz nogomet postane zdrav, stabilan, sposoban i samostalan čovjek – a da pritom dobije najbolju moguću šansu ostvariti svoj sportski potencijal?“

Ako jednog dana postane profesionalac – odlično.

Ali ako ne postane?

Mora izaći iz sporta jednako vrijedan kao čovjek kao što je bio kada je u njega ušao.

Jer najveći neuspjeh omladinskog sporta nije kada dijete ne postane profesionalac.

«Najveći neuspjeh je kada pokušavajući napraviti profesionalca izgubimo dijete.»

Dijete ne treba pripremati samo za sljedeću utakmicu.
Treba ga pripremati za život.

Ako smo u sportu počeli više govoriti o budućem transferu nego o sadašnjem djetetu, onda smo već izgubili kompas.

Upravo zato sam napisao knjigu „Dijete u središtu sporta“ — da nas podsjeti na ono što u utrci za rezultat, selekciju i uspjeh najlakše zaboravimo:
prije igrača, talenta i potencijala uvijek stoji dijete.

Jer dobar sportski sustav ne pita samo:
„Koliko daleko ovo dijete može stići?“
nego prije svega:
„Što će od njega ostati kao čovjeka dok pokušava stići tamo?“

Dijete u središtu sporta. Ne rezultat. Ne roditeljske ambicije. Ne trenerov ego! Dijete da .

🖊️ Ivica Vrgoč 👍🫵💪

Neka te ljudi pamte kako god žele, neka pričaju o tvojim greškama, neka drugi propituju tvoje odluke, a neka mnogi n**e mišljenja bez da zaista znaju sve što je u to uloženo.

Samo ti znaš koliko si žrtvi uložio u svoj projekt, koliko si se p**a morao dići nakon poraza, s koliko si se teškoća suočio i koliko si p**a ustrajao kada stvari nisu išle po planu.

Samo ti znaš ljubav, strpljenje i predanost koju si uložio u podučavanje svoje djece. Možda se neće sjećati svakog treninga, svake utakmice ili svakog rezultata, ali jednog dana će se možda sjetiti da je postojao trener koji je vjerovao u njih i pokušao im dati više od samog nogometnog znanja.

Ne radiš da bi išta dokazao drugima. Radiš jer vjeruješ u ono što radiš, jer uživaš u treniranju i jer znaš da iza svakog igrača stoji dijete koje treba učiti, rasti i osjećati se cijenjenim.

Neka drugi kažu svoju verziju. JA ću nastavi graditi svoju. ⚽️❤️

neki novi dječaci, nova generacija Nk Rab-a
pioniri 26/27

Raspored treniranja i kategorija u novoj sezoni


_razočarenje je zbog selekcije kadeta koje nismo prijavili u natjecanje a najveći problem je što većina igrača godišta kadeta odlaze na školovanje izvan otoka …_

Nisu svi stvoreni da dođu do profesionalnog nogometa, a među onima koji to postignu, ne dosežu svi da igraju u prvoj ligi.

Nogomet je širok put, s mnogo kategorija i razina, gdje svaki igrač nalazi svoje mjesto prema svom procesu, svojim sposobnostima i svojim odlukama i tu nema ništa loše.

Mnogo p**a ljudi vjeruju da je uspjeh samo dolazak u elitu , ali stvarnost je da postoji vrijednost i u natjecanju u drugim kategorijama, u nižim ligama ili čak u amaterskom nogometu.

Svaki prostor pruža mogućnosti za rast, učenje i uživanje u igri. Ne moraju svi hodati istim putem da bi se osjećali ispunjeno.

Prihvaćanje toga ne znači biti samozadovoljan, već razumijevanje da se nogomet može doživjeti na mnogo načina. Neki će postati profesionalci, drugi poluprofesionalci, a treći će igrati iz ljubavi prema igri, ali svi se mogu razvijati, učiti i uživati ​​u sportu.

Bitno je ne izgubiti ljubav prema nogometu i dati sve od sebe na razini na kojoj je svaki. Jer na kraju, izvan kategorije, prava vrijednost leži u predanosti, posvećenosti i strasti s kojom se živi ovaj sport. ⚽💪