Smjeli Koraci s Miroslavom

A po čemu si baš ti drugačija?

Gledao sam puno dobrih žena kako "padaju" točno na tom pitanju.
Ne zato što nisu dobre u svom poslu i životu - jesu, i to jako.
Nego zato što odgovor nikad nisu izrekle naglas.
Stoji u njima, razjedinjen, i kad im zatreba - muk.

Znaš li tu tišinu?
Evo što sam s vremenom shvatio o njoj.

Odgovor gotovo uvijek već postoji. U tebi.
Ono što ga drži zarobljenim nije neznanje - nego to što si mu doslovce preblizu. Kad nešto radiš godinama, postane ti toliko obično da više ne vidiš što je u tome posebno.
Tebi je to "pa to svatko radi" ili " to svatko može".
A zapravo ne radi - ne radi tako - i ne može.

Zato pravo pitanje treba izvuči iz tebe rečenicu koju nosiš godinama, a nikad je nisi izgovorila.
Evo jedno, za probu. Pitaj se:
Što ljudi kod mene uvijek pohvale, a meni se čini nevažnim?

Ono što je tebi nevažno, jer ti je to lako, to je najčešće baš ono po čemu jesi drugačija. 💛

Zapiši odgovor i iznenadit ćeš se koliko toga u sebi nosiš, a nikad nisi rekla naglas.

I to me je, kroz vlastiti put, dovelo do nečeg novog o čemu ti pričam sve više.
Zasad ti samo kažem gdje sam - ako želiš gledati kamo ovo ide, priđi bliže.
Bit će zanimljivo. 😉

Prst mi je stajao iznad tipke.

Sve gotovo, sve spremno - i onaj poznati muk u kojem se čuju samo otkucaji vlastitog srca.

Znaš tu tišinu?

Glas u glavi imao je spreman argument. Uvijek ima. "Ima ljudi koji ovo znaju bolje od tebe."

I nije lagao. Stvarno ih ima.

Ali dugo mi je trebalo da shvatim gdje ta rečenica puca.
Jer nije stvar u tome tko zna najviše - nego tko je prošao baš to. Ja jesam i znam ti skratiti put.

To ti nijedna diploma ne da.

I kliknuo sam. Prestrašen.
A ono što je iz tog klika nastalo - reći ću ti uskoro.

Ulaziš u nešto novo. Nešto svoje.

I odjednom te ne zaustavi to hoćeš li uspjeti.

Zaustavi te druga misao: a što će reći oni koji me poznaju?

Jer znaju te kao nekog drugog.
Po onome što si bila dosad.
Po ulozi koju si godinama nosila.
A sad te vide ovdje, na mjestu gdje te nisu očekivali.

I stisne te u prsima i prije nego što si išta napravila.

Htio bih ti reći nešto o njoj.

Ti ljudi te ne drže na mjestu. Slika koju imaju o tebi - drži.
A ta slika nije ugovor. Nisi ju potpisala. Smiješ ju prerasti.

Oni koji te vole, priviknut će se.
A oni koji odu jer si se promijenila... možda i nisu bili tu zbog tebe, nego zbog slike. 💛

"Da sam se samo više potrudila."
Koliko si se p**a tako samoošamarila?

Godinama pričam s ljudima koji točno znaju što žele.
Znaju čak i kako bi do toga došli.
Koraci su im jasni, znanje imaju, ponekad im i sve što treba stoji već složeno pred njima.

A svejedno ne krenu.

I dugo sam mislio da je problem u "kako". Da im nedostaje informacija, plan, još jedan tečaj.
Pa sam im davao "kako".

I ništa se ne bi pomaknulo.

Jer problem nikad nije bio u "kako".

I ako se u ovome prepoznaješ, čuj barem ovo: nisi lijena. Nisi sama. Nije da ti fali volje.
Samo te je strah - koji se dobro prerušio.

Sad barem znaš.

Saša je oduvijek voljela pisati.

Napisala je nekoliko desetaka ljubavnih romana.Za sebe, i spremila u ladicu.
Životna želja bila joj je izdati barem jednu knjigu. A izdavači su ju odbijali, jedan za drugim.

Kad smo počeli raditi zajedno i presložili sve ono što ju je kočilo, ostala je jedna iskra: kad ti drugi neće izdati knjigu... zašto ju ne izdaš sama?

Zastani i ti malo na toj rečenici.

Nije joj falio plan.
Nije joj falilo znanje.
Falilo joj je dopuštenje.
Da joj netko kaže: smiješ.

I kad je taj strah popustio, krenula je.
Te iste godine osnovala je svoju izdavačku kuću. Do kraja godine izdala je i svoju prvu knjigu - onaj životni san koji ju je čekao u ladici.

A ta ista kuća danas je jedna od poznatijih u Hrvatskoj - i otvara vrata autorima kojima bi inače ostala samo njihova ladica.

Sve je bilo tu i onog dana kad su ju odbijali. Znanje, materijali, sposobnost.

Nedostajala joj je samo jedna riječ: smiješ.