Maratonjare Kutina

Neki danas osvajaju medalje. 🏅

Međutim, u našem timu imamo nešto možda još vrijednije...čitav mali, neizbrušeni rudnik zlata.

Dio ove djece danas nije najbrži.
Neki ne skaču najdalje u dalj.
Neki neće najdalje baciti vortex.
I to je potpuno u redu.

Jer kada ih gledamo malo drugačije, izvan štoperice, metra i rezultata...vidimo nevjerojatan motorički potencijal. Elastičnost, koordinaciju, pokretljivost, prirodnost pokreta… kod nekih već sada na stvarno visokoj razini.

A ono što je najljepše...svi su nam važni.

Ne pratimo samo one koji osvajaju medalje. Pratimo i onoga tko je danas prvi put pravilno preskočio prepreku. Onoga tko je jučer jedva napravio nešto, a danas može puno bolje. Onoga koji iz treninga u trening postaje sigurniji, spretniji i slobodniji u pokretu.

Jer možda upravo gledamo početak nečije velike sportske priče.
A možda i ne.

Možda će neki od njih jednog dana biti vrhunski sportaši, a neki će jednostavno ostati ljudi koji su kao djeca voljeli trčati, skakati, bacati i dolaziti na trening.
I nama je i jedno i drugo jednako vrijedno.

Netko će reći: djeca su ovakva, djeca su onakva…
Za nas su djeca jednostavno – DJECA.

Sa svojom energijom, iskrenošću, smijehom, nespretnošću, pitanjima, svađicama i onim nevjerojatnim dječjim osjećajem za ono što je stvarno važno.
I guštamo u tom društvu.

Jer tu iskrenost danas ponekad moraš tražiti svijećom.
A mi je imamo.
U našem malom domu. ❤️💙

I zato nam je svako dijete važno.
Medalja je lijepa.

Ali gledati kako dijete raste, napreduje i postaje bolje...to je ono zbog čega ovo sve ima smisla.

🏆 JASENOVAČKA UTRKA | 8 POSTOLJA ZA MARATONJARE! 🏆

Još jedan odličan dan za naše najmlađe! ❤️

Na Jasenovačkoj utrci naše su Minitonjare ponovno pokazale koliko se radi, trenira i napreduje. Osam plasmana na postolje i mnoštvo odličnih nastupa! 👏🔥

2019. godište i mlađe – djevojčice
🥇 Jona Kolar
🥈 Julija Marinić
🥉 Una Lilijan

2019. godište i mlađi – dječaci
🥇 Mateo Babić

2017./2018. godište – djevojčice
🥇 Ana Kelentrić
🥈 Ema Vondrak

2017./2018. godište – dječaci
🥉 Josip Jergović

2015./2016. godište – dječaci
🥈 Andrija Križan

💪 8 postolja. 3 zlata, 3 srebra i 2 bronce.

Ali iza svake medalje stoji puno više od samog rezultata...dolasci na treninge, trud, učenje, padovi, nova pokušavanja i hrabrost stati na start.

Zato smo ponosni. Ne samo na medalje, nego na djecu koja svakim treningom postaju bolji sportaši, ali prije svega bolji i sigurniji klinci.

Medalja uvijek sjaji, ali u ovoj grupi ima toliko djece koja zrače, sjaje, uživaju, smiju se ili vesele na neki poseban način. Jučer su bila možda 5., 6., 10., a svijet stoji pred njima, tek da ga otkriju. Veliki je gušt biti u istom timu otkrivanja svijeta zajedno sa njima. Veselit ćemo se mi još...

BRAVO SVIMA i veliko HVALA roditeljima!

❤️ AK Maratonjare Kutina...brže od rezultata, gradimo karakter.

KLUPSKE VIJESTI 🏃‍♂️🏃‍♀️

Danas je oko 40 naših članova na utrci u Jasenovcu. Nastupamo u dječjim utrkama, ali i u utrkama za odrasle na 5 i 10 kilometara.

A u našem klubu događanja ne staju.

👕 KLUPSKE MAJICE ZA SVU DJECU – BESPLATNO
Pokrećemo nabavku klupskih majica za sve naše najmlađe članove. Trenutno je dječja grupa na nevjerojatnoj brojci od 108 djece.
I da – svaka majica za naše dijete je BESPLATNA.

🏃‍♀️ VIŠE OD 50 BESPLATNIH TRENINGA
Tijekom kolovoza i rujna, na lokacijama u Kutini i Lipiku, provodimo više od 50 treninga bez ikakvog financijskog opterećenja za roditelje.
Time želimo zahvaliti roditeljima i djeci što su izabrali upravo naš klub.
Neka djeca u tom periodu imaju mogućnost trenirati čak četiri dana u tjednu.

🏅 KLUB PODMIRUJE TROŠKOVE NATJECATELJA
Kotizacije za sva službena i dječja natjecanja podmiruje klub.
Liječničke preglede za sve natjecatelje i registrirane sportaše koji provode sportsku pripremu također podmiruje klub.

🌍 A PRED NAMA JE JOŠ PUNO TOGA
Slijedi nam Svjetsko prvenstvo na 100 km u Španjolskoj, na kojem ćemo imati naša dva člana.

Nakon toga i veliki dvodnevni grupni odlazak naših članova na Ljubljana maraton.

Od službenih državnih natjecanja nastupamo na pojedinačnom i ekipnom Prvenstvu Hrvatske u maratonu, kao i na Prvenstvu Hrvatske u trčanju na 12 sati.

🏫 OD LISTOPADA – DVORANE
Od listopada su za djecu planirani treninzi u dvorani OŠ Mate Lovraka u Kutini i dvorani OŠ Lipik, u standardnim terminima po grupama.

Do kraja godine planiramo sudjelovati i na jednom do dva dječja natjecanja u većem broju.

108 djece. Više od 50 besplatnih treninga. Besplatne klupske majice. Plaćene kotizacije. Plaćeni liječnički pregledi. Natjecanja. Putovanja. Reprezentacija.

Sve to nije samo popis aktivnosti.
To je ono što pokušavamo graditi u našem klubu – da sport djeci bude dostupan, kvalitetan i prije svega nešto u čemu će uživati.

I zato idemo dalje. ❤️🏃‍♂️

https://www.jutarnji.hr/sportske/sport-mix/hrvatska-ultramaraton-sp-100-km-ames-galicija-sestre-sustic-simek-bilic-15743299

Hrvatska ultramaratonska reprezentacija privodi kraju pripreme za SP  

Ne znam je li kutinski sport ikada imao ovakvu priču.

Sportaš i trener iz istog kluba, u dresu seniorske hrvatske reprezentacije, na Svjetskom prvenstvu u atletici – 100 km. 🇭🇷

Velika stvar za AK Maratonjare Kutina, za Vedrana i mene osobno.

Potvrda svih ovih godina rada, truda i rezultata.

Hvala svima koji su bili i ostali dio ove priče – posebno našim sponzorima i donatorima. ❤️

A sada...
ODBROJAVANJE DO LETA. ✈️🇭🇷

11 dana.
Španjolska.
Svjetsko prvenstvo.
100 kilometara.

Idemo. 💪🇭🇷

Što čovjek uopće kaže kada više od 100 obitelji upiše svoje dijete u njegov klub?

Iskreno…ne znam.

Jer brojka 100 na papiru izgleda tako jednostavno.

100.

A ja iza te brojke vidim nešto sasvim drugo.

To je POTVRDA. Nama.

Vidim sve ono što je bilo prije nje.
Vidim početke.
Vidim prazne termine.
Vidim treninge na kojima nas je bilo malo.
Vidim djecu koja su došla prvi put i nisu znala ni što ih čeka.

Vidim roditelje koji su nam prvi dali povjerenje.

Vidim razgovore, probleme, improvizacije, odricanja, umor, nervozu, smijeh.

Vidim ljude koji su ostali uz klub kada nije bilo razloga vjerovati da će jednog dana biti ovakav.

Vidim stotine i stotine treninga koji nikada neće završiti na fotografiji.

Vidim djecu koja danas trče, a prije nekoliko mjeseci nisu znala napraviti ono što mi odrasli smatramo najobičnijim pokretom.

Vidim njihove prve utrke.

Prve medalje.
Prve poraze.
Prve suze.

I onaj pogled djeteta koje prvi put shvati da može nešto što je mislilo da ne može.

Vidim roditelje koji čekaju trening.

One koji pitaju kako je dijete.
One koji ga dovode kada pada kiša.
One koji vjeruju.

I tek onda vidim brojku 100.
I shvatim da to uopće nije broj.

𝗧𝗼 𝗷𝗲 𝘃𝗶𝘀̌𝗲 𝗼𝗱 𝟭𝟬𝟬 𝗺𝗮𝗹𝗶𝗵 𝘇̌𝗶𝘃𝗼𝘁𝗻𝗶𝗵 𝗽𝗿𝗶𝗰̌𝗮 𝗸𝗼𝗷𝗲 𝘀𝘂 𝘀𝗲 𝗻𝗮 𝗻𝗲𝗸𝗼 𝘃𝗿𝗶𝗷𝗲𝗺𝗲 𝘀𝗽𝗼𝗷𝗶𝗹𝗲 𝘀𝗮 𝗻𝗮𝘀̌𝗼𝗺.

I možda je upravo zato teško objasniti što čovjek osjeća.

Jer nije ovo priča o tome da smo uspjeli upisati više od 100 djece.

Ovo je priča o tome da je nešto što smo nekada stvarali gotovo iz ničega postalo dovoljno veliko da u njega svoje dijete povjeri više od 100 obitelji.

A kada si trener…
nemaš pravo to uzeti zdravo za gotovo.

Zato danas neću reći da sam ponosan zato što imamo više od 100 djece.

𝗣𝗼𝗻𝗼𝘀𝗮𝗻 𝘀𝗮𝗺 𝘇𝗮𝘁𝗼 𝘀̌𝘁𝗼 𝗶𝘇𝗮 𝘁𝗲 𝗯𝗿𝗼𝗷𝗸𝗲 𝗽𝗼𝘀𝘁𝗼𝗷𝗶 𝗽𝘂𝘁.

Postoje ljudi.
Postoje djeca.
Postoje godine rada.

Postoje stvari koje nitko nikada neće vidjeti.

I postoji osjećaj koji je gotovo nemoguće prenijeti riječima.
I onda tih 100 više ne izgleda kao 100.

𝗜𝘇𝗴𝗹𝗲𝗱𝗮 𝗸𝗮𝗼 𝗰𝗶𝗷𝗲𝗹𝗶 𝗷𝗲𝗱𝗮𝗻 𝗺𝗮𝗹𝗶 𝘀𝘃𝗶𝗷𝗲𝘁.

Hvala vam što ste njegov dio. ❤️

Nivea noćni maraton - Zagreb
Odlični rezultati naših Maratonjara
Polumaraton - Vedran 2. mjesto i Mario 4.
Utrka 31,5 km - Antonio 2. mjesto

Što više radim s djecom, sve više primjećujem koliko se razlikuju već na prvom treningu. Ne mislim pritom na brzinu ni na to tko će jednog dana biti sportaš. Mislim na nešto puno osnovnije, na način na koji dijete koristi vlastito tijelo.

U zadnjoj grupi vrtićke djece bilo ih je 25 novih, a samo troje je imalo baš solidnu motoriku. Većina nije znala kvalitetno skočiti ni na jednoj nozi. I onda se opet vraćam na nešto što sam primijetio i u ranijim grupama.

Djeca koja dolaze sa sela, iz kuća s velikim dvorištima ili općenito iz okruženja u kojem imaju puno prostora za slobodno kretanje često motorički odskaču.
Ne zato što nužno treniraju više sportova, nego zato što se puno više kreću na način koji nije organiziran.

Trče, skaču, penju se, padaju, ustaju, provlače se, voze bicikl, igraju lovice, nogomet, skrivača. Svaki dan rade stotine malih motoričkih zadataka, a da ih nitko nije nazvao treningom.

Još mi je zanimljivija povezanost koju sam primijetio kod djece koja imaju braću i sestre. Pogotovo kada su odrastala s više djece oko sebe. Tu postoji stalna igra, nadmetanje, hvatanje, bježanje, guranje, prilagođavanje drugome, ali i ona posebna situacija kada starije dijete mora paziti na mlađe.

Nije nužno 100%-tni obrazac, ali je izrazito primjetljivo.

Takvo dijete vrlo rano uči procjenjivati prostor, vlastite mogućnosti i tuđe pokrete. Tijelo jednostavno dobiva puno više različitih iskustava.

S druge strane, danas imamo djecu koja odrastaju u puno kontroliranijem okruženju. Manje je slobodne igre, manje prostora, manje penjanja, manje padanja i manje situacija u kojima dijete samo mora smisliti kako će nešto napraviti.

I onda mi takvo dijete dođe na trening.
Ne dolazi nužno bez sposobnosti. Dolazi bez dovoljno iskustva.

Zato mi je jako zanimljivo što se kod djece koja redovito treniraju kroz šest mjeseci vidi ogroman napredak. Dijete koje je na početku nesigurno u pokretu, ne može skočiti na jednoj nozi ili teško održava ravnotežu, nakon nekoliko mjeseci potpuno drugačije koristi svoje tijelo.

Tu mi postaje jasno koliko početna motorika nije nužno pitanje talenta. Ona je velikim dijelom posljedica onoga što je dijete do sada radilo i kakvo mu je okruženje bilo.

A onda dolazimo do trčanja.

Kod nižih osnovnoškolskih razreda imam čak nekoliko djevojčica koje trenutno uredno „deru” dječake iste kategorije. I to ne samo na treningu, nego praktički svugdje gdje se pojave.
To mi je još jedan podsjetnik koliko u toj dobi individualna razlika među djecom može biti puno veća od razlike između dječaka i djevojčica.

Ako djevojčica ima dobru motoriku, redovito trenira, voli se natjecati i ima dobar osjećaj za ritam, nema nikakvog razloga da ne bude ispred većine dječaka.

Kasnije će pubertet promijeniti odnose i dječaci će dobivati sve veću fizičku prednost. Ali u ovoj dobi još uvijek gledam prije svega dijete i ono što je donijelo sa sobom.

Kod starijih osnovnoškolki primjećujem drugi problem. Mnoge vole trenirati, vole ekipu i vole trčanje, ali natjecanje im postaje svojevrsni zid.

I mislim da tu također moramo biti pošteni prema njima. One zapravo nisu klasične natjecateljice. Nisu prošle limač fazu u kojoj dijete godinama nauči što znači stati na start, biti prvo, biti deseto, biti zadnje, izgubiti, razočarati se i sljedeći vikend ponovno doći na utrku.

One su naučile trenirati, ali nisu naučile natjecati se.

Zato me sve ovo zapravo vodi do jedne stvari.

Rad s djecom nije samo stvaranje budućih trkača. Prije svega pokušavamo djeci vratiti ono što je nekada puno prirodnije dolazilo kroz svakodnevni život.

Da znaju koristiti svoje tijelo.
Da se ne boje pokreta.
Da znaju pasti i ustati.
Da znaju skočiti, potrčati, stati i promijeniti smjer.

Da se mogu nadmetati s drugima, ali i nositi s time kada nisu najbolji.

I možda je upravo to najveća vrijednost dječjeg sporta.

Ne da sa šest ili deset godina znamo tko će biti prvak, nego da dijete kroz sport dobije što širu bazu pokreta, samopouzdanja i iskustava iz koje će kasnije moći izabrati želi li biti sportaš, rekreativac ili jednostavno čovjek koji se dobro osjeća u vlastitom tijelu.