VS Mosor

Polaznici 7. visokogorske škole HPD “Mosor” s voditeljicom Anom Kakić i glavnim vodičem Ivom Jeličićem na Gran Paradisu (4.061 m). Čestitamo svima i želimo im još puno visokogorskih uspona! 💪👏❤️

Jutros su se naši visokogorci uspješno popeli na najviši objekt u Europi, na Punta Gnifetti do Margherita Hut - 4.554mnv.
Čestitke svima i siguran povratak dom želimo!

Rajko, Tomo i Mili zahtjevnom via ferratom Brigata Julia na Visoki Kanin (2.587 m)! 💪

Petak jutro, standardno skupljanje ekipe i put prema Sloveniji. Kilometri prolaze uz priču, zezanciju i klasično pitanje svakih pola sata “Koliko još ima?”. Dolaskom u Kranjsku Goru, počinjemo se lagano uspinjat po cesti prema domu na Vršiču. Snig po okolnim vrhovima, stijene koje ostavljaju bez daha, sva lipota Slovenije ka da te tira da svako malo zastaneš i samo gledaš kroz prozor. Šume, vrhovi i ceste koje se provlače kroz planine izgledaju ka razglednica koja se stalno minja iza svakog zavoja. Dolazak na Mihov dom taman kad triba. Lagano se zauzimaju kreveti, raspakiravaju ruksaci i spuštamo se na čakulu uz večeru.
Subota kreće bez velikog pritiska – lagani uspon za zagrijavanje, taman da se razbudimo i uhvatimo ritam. A onda kreće pravi posao. Cili dan posvećen lavinama, snigu i svemu šta dolazi s tim. Učimo izradu lavinskog presjeka, analiziranje slojeva, radimo lavinske testove i pokušavamo iz svega toga zaključit šta nam snig zapravo govori. Kopanja i više nego dovoljno. Lopata u ruke i udri. Nakon nekog vrimena više ne znaš jesi li na izletu ili na građevini. Snig leti na sve strane, rukavice mokre, a ekipe oko rupa raspravljaju ka pravi stručnjaci. “Ovaj sloj je kritičan.” Naravno, svako ima svoju teoriju. Nakon toga prelazimo na potragu – sonde, lpp-ovi i organizacija traženja zatrpanih. Tu više nema puno priče ni filozofiranja. Fokus, komunikacija i brzina. Vježbamo scenarije, ponavljamo procedure i polako sve sida na svoje misto. Za kraj dana dolazi grupna vježba – potraga za tri zakopana ruksaka. Adrenalin odmah raste. Odabrani voda potrage, naš Ante, odlično nas koordinira. Svako zna svoj zadatak i potragu odrađujemo u rekordnom vremenu. Zadovoljstvo se vidi na svima jer nije stvar samo u brzini nego u tome šta se vidi koliko smo pohvatali stvari kroz dan. Zasluge za to idu Frani Bebiću, današnjem predavaču kojem stvarno treba pružit ruku na znanju i načinu prenošenja istog.
Nakon spuštanja, skidanje opreme i odlazak na zasluženo piće. Povratak u dom, večera i kratki predah prije još jednog zadatka – testa orijentacije. Podjela u grupe i odmah kreće lagano nadmetanje. Sitne provokacije lete sa svih strana, svako tvrdi da baš njegova ekipa najbolje očitava kartu i računa azimute. Smij, prepirke i pokušaji dokazivanja ko je najprecizniji. Naravno, svaka grupa uvjerena da je baš ona pokidala test. Kad je službeni dio završija, vraćamo se na standardni planinarski režim – druženje, priča i čakula do kasno navečer. Tema ne fali nikad. Od planina, opreme i lavina pa do toga di ćemo iduće ić i ko će opet zaboravit pola stvari doma.
Nedjelja jutro laganije. Doručak, kava i ono standardno spremanje koje izgleda ka mala logistička operacija. Navlači se oprema, provjeravaju dereze, štapovi, pojasi i svakojaka oprema koju nosamo. Pozdravljamo se s Petrom i Alešom, domaćinima iz Mihovog doma, i penjemo do parkinga odakle kreće uspon na Malu Mojstrovku. Sunce prži, ali tu i tamo nas spasi koji nalet vitra pa nije baš potpuno kuvanje. Bez problema se može planinarit u kratkim rukavima. Uspon zanimljiv – malo snig, malo čisti kamen. Kombinacija koja nama ne predstavlja nikakav problem, ipak smo prve ozbiljne korake gazili po Mosoru. Korak po korak, pogled postaje sve luđi. Mala Mojstrovka daje ono zbog čega se ovakvi izleti pamte. Gdje god okreneš glavu – planine, vrhovi i pogledi koji ostavljaju bez daha. Punih 360 stupnjeva čistog uživanja. A ni marenda na vrhu nije razočarala, pogotovo uz Aninu čokoladu koja je nestala brže nego što smo je uspili podilit. Nakon odmora i guštanja na vrhu, spuštamo se nazad prema autima i stajemo na ručak prije povratka za Split. Slovenski specijaliteti nadmašili očekivanja, tako da punih trbuha i zadovoljni vikendom zaključujemo još jedan odličan izlet.
Ovaj vikend nije bija samo još jedan uspon. Bila je to kombinacija ozbiljnog učenja, dobre ekipe, smija, rada i planine koja te podsjeti zašto se stalno vraćaš ovakvim stvarima. I baš zato jedino šta ostaje za reć je – jedva čekam sljedeći!

Hvala našem brižnom vodiču Jurici Bakulinu, gorskom spašavatelju i stručnjaku za lavine Frani Bebiću te voditeljici Ani Kakić na još jednom zlata vrijednom vikendu u Sloveniji.

Frane Jurjević

Polaznici 7. visokogorske škole HPD-a “Mosor”, predvođeni voditeljicom škole Ana Kakić i njenim stručnim timom, ovaj su produženi vikend proveli u Julijskim Alpama na vježbama preslaska lavinski izloženog terena i spašavanja stradalih u lavinama 🩵

Više detalja, uskoro!

Treća vježba visokogorske škole HPD Mosor u 2026. godini odvela nas je u srce Karavanki - gorje koje na prvi pogled djeluje blago, gotovo pitomo, a zapravo vrlo brzo pokaže svoju ozbiljniju stranu. Plan je bio jednostavan, ako vrijeme dopusti, pokušati uspon na vrh Vrtaču (2180 m).
Avantura počinje u petak, na parkiralištu ispod skijališta Zelenica. Uz vodstvo Ane i sigurne ruke njenog tima, već prvi koraci kroz snijeg dali su naslutiti da ovo neće biti obična šetnja već prava škola.
Put nas vodi do planinarskog doma na Zelenici, gdje kratko zastajemo tek toliko da se ugrijemo uz čaj, kavu i štrudlu. Ipak, ne zadržavamo se dugo.
Cilj dana bio je Dom pri izviru Završnice (1425 m), nešto niže smješten, ali savršen za naš boravak. Dom nas dočekuje jednostavnošću i toplinom, baš onako kako planinar očekuje nakon dana na snijegu.
Sutradan, subota nije bila rezervirana za vrhove, nego za znanje. I to ono koje u planini čini razliku sa snijegom pod rukama. Vježbamo izradu sidrišta, osiguravanje, abseil. Snijeg nije idealan - prilično mekan, nestabilan, zahtjevan — ali baš zato svaka vježba dobiva na težini. Radni dan se produžio do posljednjih tragova svjetla, a povratak u dom donio toplinu, analizu vježbe i osjećaj da se nešto zbilja naučilo.
Ni tu nije bio kraj: prije večere odrađena je demonstracija izrade improviziranih nosila.
Nedjeljno jutro nas je dočekalo sa svježim snijegom, baš za pravu zimsku turu. Prvi dio uspona je bio prilično pitom te već nakon 2 sata dolazimo podno Vrtače. Tu zima pokazuje zube, jer vrh djeluje pomalo nedostupno, a snijeg ne prestaje padati. Nakon traženja najboljeg smjera odlučujemo se za istočni pristup i ulaz u Y grapu koja nas vodi direktno prema vrhu. Uz veliki nagib i mekan snijeg oni na čelu probijaju prtinu te je napredovanje sporo - upravo onako kako treba biti.
Nakon 2 sata borbe sa snijegom i strminom, izlazimo na vrh. Oblaci se na moment razmiču, tek toliko da nam dopuste kratke poglede prema okolnim alpskim vrhovima.
Ne zadržavamo se dugo, brzo fotografiranje, u manjim grupama zbog sigurnosti, tek da zabilježimo trenutak.
Silazak je brz, ali oprezan.
Do doma na Zelenici, vraćamo se brže nego što smo očekivali, a dan polako zatvaramo povratkom na parking. Umorni, teških nogu ali lagana srca i spremni za put kući.

Bosko Jerkovic