Extreme Sports Club Scorpio

Kada su nam domaćini iz Tatar Budžaka kod Žepča rekli da već pet godina traže ko bi riješio problem ogromnog stabla hrasta, koji ugrožava njihovu imovinu, put i sve one koji prolaze tim putem, mislili smo da pretjeruju, a kada smo došli na lice mjesta – sve nam je bilo jasno. Irijan i Dorijan, u nekoliko sati žestoke borbe sa ovim čudovištem od stabla, uspjeli su, bez ikakvih posljedica po objekte i električne vodove, da riješe problem koji je godinama mučio ove ljude.

Sada kada su naši prijatelji, stradali u tragediji na Elbrusu, konačno našli smiraj, možemo trezvenije, djelimično rasterećeni bolnog iskustva nezapamćenih gubitaka, sagledati neke dijelove ovog tragičnog mozaika. Više p**a sam istakao da ako iz ove velike tragedije ne izvučemo prijeko potrebne pouke, onda zalud žrtve i sva bol i patnja. Očekujemo da se oglase stručne komisije i tijela Planinarskog saveza, sa obrazloženjem koje nadilazi samo izraze saučešća i tuge, nego sa realnom analizom i autoritativnim preporukama da se u budućnosti nešto slično ne ponovi. Jasno je da postoji toliko pitanja bez jasnih odgovora i teško da će se ikada baš sve razjasniti i razotkriti, ali jedno je jasno – nakon prvih saznanja, provjere informacija i konačne potvrde, sa sigurnošću možemo reći da postupak Melihe Čaušević u ovom paklu koji je zadesio zeničke planinare, prevazilazi sve ono što nazivamo vrhunskim rezultatima, ostvarenjima, postignućima... Humanizam, čovjekoljublje i neviđena Melihina požrtvovnost zadivljuje u onoj mjeri u kojoj istovremeno i boli i razdire u duši. Vođena svim nabrojanim vrijednostima, ali i profesionalnom ljekarskom etikom, doktorica Meliha je odlučila da se ogluši o naređenje vođe grupe da spašava vlastiti život, što je u tom trenutku, vjerovatno bilo i najracionalnije, a da bi se tragični epilog sveo na manju mjeru. Ali ne! Meliha se vraća do Alme i Denisa, koji su već u kolapsu, pokašavajući da im pomogne zadnjim atomima snage – i ostaje uz njih zauvijek. Nemoguće je pretpostaviti kako bi u toj situaciji postupio bilo ko od nas, jer takve scene smo viđali samo u filmovima i nismo ni tada ostajali ravnodušni – a ovo na Elbrusu nije bio film, nego surova stvarnost. I ako u ovoj nezapamćenoj tragediji možemo naći mrvicu utjehe, onda neka to bude spoznaja, koju je Meliha njegovala i gajila zadnjih nekoliko godina svog aktivnog planinarenja – voljela je reći kako samo njeno tijelo luta ulicama grada, dok je njena duša zauvijek ostala gore u planinama. Ovaj svojevrsni predosjećaj i nagovještaj da je njena duša tamo gdje je i najsretnija, neka nam obriše tugu sa lica i vrati osmijeh zbog njene sreće.
Odluka da joj se posthumno dodijeli počasna plaketa „Prenjski vuk“ nije inspirisana velikim rezultatima i postignućima vrhunskog alpiniste, jer Meliha to nije bila, ali njen postupak u najkritičnijim trenucima, žrtvujući i vlastiti život, prevazilazi sve to i na još neviđen način pokazuje nam i uči nas kako ostati čovjek do zadnjeg udisaja.
Počasna plaketa „Prenjski vuk“ za Melihu Čaušević posthumno će biti uručena na svečanom otvorenju ovogodišnje škole alpinizma SCORPIO, a vrijeme i mjesto biće objavljeni naknadno.
Uz ovaj osvrt donosimo i nekoliko arhivskih snimaka sa Melihinih sudjelovanja na našim školama na Prenju i Čvrsnici.

ŠKOLA ALPINIZMA SCORPIO 2026

SCORPIO organizuje školu alpinizma – početni i napredni nivo – tokom oktobra i novembra. Škola traje šest vikenda, a sprovodi se na poligonima, penjalištima i planinama BiH i Hrvatske po programu alpinističke škole SCORPIO. Program je kombinacija obuke i upoznavanja sa nekim od najljepših i najznačajnijih penjačkih područja regiona, pa je preporučljiv za sve koji imaju ambicije rekreativnog i aktivnog visokogorstva. Takođe je preporučljiv za one koji žele obnoviti svoja ranije stečena znanja, a nisu bili u prilici aktivno se baviti penjanjem. Posebnost ovogodišnje škole je intenzivirana aktivnost na Prenju, obzirom na atraktivnost i značaj ove planine za razvoj alpinizma u BiH.
1. Vikend (03/04.10.) – centar za obuku SCORPIO na Smetovima (smještaj u centru)
2. Vikend (10/11.10.) – Drežnica / Blagaj (bivakiranje u šatorima)
3. Vikend (17/18.10.) – Prenj, penjalište Prenjski fosil / Sfinga (bivak)
4. Vikend (24/25.10.) - Prenj, penjalište Kamenac / zapadna stijena Otiša 2097 m (bivak)
5. Vikend (31.10./01.11.) - Vlašić, Devečanske stijene – Ilijin stub / via ferata (pl. dom)
6. Vikend –jednodnevno (07. ili 08.11.) – Romanija, Velike stijene – Zapadni / Istočni brid Zuba
7. Poklon vikend – neobavezno (13. - 15.11.) – Paklenica, Hrvatska
Svi polaznici škole treba da posjeduju osnovnu planinarsku i ličnu alpinističku opremu. Organizator obezbjeđuje kolektivnu i dio lične opreme za polaznike koji ne posjeduju vlastitu.
Cijena škole:
- Početni nivo: 400,00 KM
- Napredni nivo: 300,00 KM (obavezan završen početni nivo alpinističke škole SCORPIO)
- Uplate se vrše prvog vikenda, uz obaveznu raniju prijavu najkasnije do 25. septembra.
Na školi mogu sudjelovati i maloljetni polaznici, uz obavezno prisustvo roditelja ili punoljetne osobe – staratelja uz roditeljsku saglasnost.
U cijenu nisu uključeni troškovi transporta, ishrane i spavanja. Školu vodi instruktor alpinizma Edin Durmo sa probranim timom asistenata – instruktora i registrovanih alpinista. Prijave i dodatne informacije na mob. 061 608 130 (Edin Durmo) ili putem kontakata kluba SCORPIO d.o.o.

Jednom sam napisao kako se u odmaklim godinama života, svako malo poklapaju brojne godišnjice, a kada su to posebne, uistinu godišnjice za dušu, u kojima se gomilaju neizbrisiva sjećanja i uspomene, koje nam nikada i niko ne može oteti – onda je zaista vrijedilo!
PRIJE 45 GODINA – ALPSKA TRILOGIJA 1981.
Mon Blan kao najviši, Materhorn kao najteži i Monte Rosa kao drugi najviši vrh Alpa bili su nama, klincima koji su počeli stasavati na početku decenije zlatne generacije zeničkih alpinista, izazov kojem nismo mogli odoljeti i za koji smo, usuđujem se kazati, bili stasali i sazreli. Puno je pomoglo iskustvo Mon Blana godinu dana ranije, kada sam još uvijek maloljetan, krenuo na put bez povratka... Sve ono što se dešavalo u decenijama koje slijede, potvrđeno je brojnim sjećanjima i osvrtima na one kojih više nema.

PRIJE 40 GODINA – KAVKAZ 1986.
U proteklih pet godina iza nas su već respektabilni rezultati koje smo krunisali na 6. Jugoslovenskoj ekspediciji u Kavkaz. Cilj su bili kvalitetni alpinistički usponi u području Ulu Tau Čana i usputni uspon na Elbrus, najviši vrh Kavkaza i Evrope. Penjem u navezu sa Knezom izazovni 800-metarski smjer „ Daska“ u sjevernoj stijeni Ulu Tau Čana, paralelno sa legendarnom braćom Lukom i Davom Karničar iz Slovenije. Musto i Kundo su u Čeget Tau Čanu sa preostalim dijelom ekspedicije, a par dana nakon toga istrčali smo na Ebrus, jer smo stvorili zalihu rezervnog vremena, što će kasnije postati jedna od najvažnijih strategija svih naših ozbiljnih uspona i pohoda, te važna tema na našim školama alpinizma.

PRIJE 35 GODINA – NEBESKE PLANINE I HAN TENGRI 1991.
Neki ga smatraju najtežim sedamtisućnjakom svijeta. Nama je to i bio te predratne godine, kada je slovenački dio ekspedicije morao odustati, jer se kod njih već uveliko zveckalo oružjem umjesto penjačkom opremom, kako i priliči za ovakvu ozbiljnu alpinističu priču. I pored silnih uspjeha u svim svjetskim gorjima i na svim značajnijim vrhovima, Jugosloveni još nisu bili na Han Tengriju – Gospodaru duhova, visokom 7013 metara, ali hiljadu kilometara sjevernije od Himalaje, pa ga to stavlja u red sa najozbiljnijim osamtisućnjacima. Kada se tome dodaju i njegove tehničke teškoće – nije nam trebalo puno da se odlučimo krenuti u ovaj nesvakidašnji alpinistički izazov. Po običaju, bio sam najmlađi, a uz mene moji učitelji i alpinistički uzori, Hamo, Gafa i Naim, što je pomoglo da iz sebe izvučem ono najbolje i krunišem svoj prijeratni opus veličanstvenim Gospodarom duhova.

Jučer smo završili još jedan lijepi projekat – adrenalinski park za djecu u zaseoku Prnjavor u Počulici kod Zenice. Vrijedni aktivisti ovog kraja potrudili su se da svojoj djeci pruže nove mogućnosti kreativnog i zdravog načina korištenja slobodnog vremena, a mi smo učinili sve da im u tome pomognemo, uživajući u radosti mališana Prnjavora i okoline.

Prije nekoliko godina započeli smo opremanje novog penjačkog sektora pod mističnom Sfingom, pa se nametnuo naziv „egipatski“. Prvi smjer kojeg je Irijan tada opremio nazvali smo „Kleopatra“, a odmah uz njega i „Keops“. Nakon efektnog uspona smjerom „Mali princ“ Mućku u spomen, Vedo je u fenomenalnoj stijeni egipatskog sektora opremio svoj prvi samostalni sportski smjer i nazvao ga „Anubis“. Bilo je ovo višestruko korisno iskustvo – Vedino i Nikolino uvođenje u vještine odabira i opremanja lijepih sektora i smjerova, a potom i priprema novih izazova za ovogodišnju školu alpinizma SCORPIO. Uz nekoliko izazovnih fotografija Vedinog uspona u čistoj „pakleničkoj“ stijeni novog smjera, donosimo i nekoliko ambijentalnih snimaka ovog prenjskog bisera.

Našim spomen usponom smjerom „Mali princ“, već šestu godinu podsjećamo na lik i djelo malog princa b-h alpinizma Armina Gazića. Ovogodišnji uspon poklopio se sa nekim godišnjicama koje podgrijavaju divne uspomene na ovu stijenu i neke Mućkove uspone u njoj. „Tajnu Sfinge“ penjali su prvenstveno legendarni Paolo Pecolato, Sara Gojak i Edin Durmo tačno prije 20 godina, u ljeto 2006. Prvo ponavljanje ovog, sada već kultnog smjera, izveli su Armin Gazić i Edin Durmo tačno prije 15 godina, u ljeto 2011. Arminova zaljubljenost u ovu stijenu bila je dovoljan razlog da baš u njoj Irijan i Edin Durmo izvrše prvenstveni spomen uspon za našeg malog princa 2020. godine. Moja želja da, uprkos poodmaklim godinama, na svoj način odam poštu i počast svom trećem sinu, još uvijek je jača od mojih fizičkih ograničenja. U tome su mi svesrdno pomogli izvrsni Vedo i Nikola, koji, takođe, nisu ostali imuni na ljepotu i izazov ovog posebnog smjera.

PRENJ - „MALI PRINC“ ZA ARMINA GAZIĆA

Jučer je nastala ova, vjerovatno, najljepša i najizazovnija prenjska penjačka fotografija, upravo kako i zaslužuje mali princ prenjskih visina Armin Gazić Mućak. Evo, već šestu godinu pohodimo ovaj dio Prenja i ovu divnu stijenu, penjući je njemu u spomen. Na fotografiji Vedad Dedić Vedo, foto: Edin Durmo, treći partner u navezi Nikola Kosić, prvenstveni uspon: Irijan i Edin Durmo, 2020. godine.

Ovaj izuzetni smjer prvenstveno sam penjao 1988. godine. Partner mi je bio legendarni Vlado Mičić. Smjer je toliko lijep i izazovan da sam već nakon nekoliko dana požurio da ga ponovim solo. Trebalo je da prođe rat i 25 godina za naredno ponavljanje – ponovo ga penjem sa Arminom Gazićem Mućkom, ovaj put sa novim iskustvom, pristupom i kvalitetom mlade generacije penjača, predvođene Mućkom, koji ga ponavlja slobodno. Njegovim odlaskom imao sam potrebu i želju da, iako već u odmaklim godinama života, ponovnim penjanjem ovog žestokog smjera, odam počast i poštovanje Mućku. Sin Irijan nametnuo se kao logičan i, u tom trenutku, jedini dostojan partner za ovaj poduhvat. Njegovo lepršavo penjanje sa uvjerljivim slobodnim prelaskom i najtežih detalja na tradicionalan način desilo se u avgustu 2020. godine. Ovog avgusta, prije samo dva dana, iznenadni telefonski poziv Edina Zuhrića direktno sa Treskavice – njegovo uzbuđenje nakon slobodno ispenjane „Santane“ bilo je dovoljno da me odmah nazove! Edinovi utisci i oduševljenje ljepotom ove elegantne linije u sjevernoj stijeni Oblika, ponovo su mi potvrdili o kakvom se kompletnom penjaču radi. Njegov nemjerljivi doprinos sportskom penjanju, lednom penjanju i dry tooling-u, evo, krunisani su i zaista posebnim ostvarenjem u tradicionalnom – klasičnom alpinizmu, o kojem, kako sam reče, definiše nove spoznaje i prepoznaje onu duhovnu i estetsku liniju svojstvenu samo izvornom alpinizmu. A da ništa nije slučajno, iskopao sam iz arhiva fotografiju Edina Zuhrića iz 2000-te godine, sa penjačkog prvenstva u Zenici, kada je svojom zavidnom tehnikom trijumfovao i već tada nagovijestio osebujni kvalitet ovog penjača, kojem svjedočimo, evo već treću deceniju!

Postoje naizgled mirni i tihi trenuci i dešavanja koja nadilaze sva postignuća i ostvarenja koja se vrednuju ustanovljenim parametrima i normama, sportskim verifikacijama i sličnim čudesima. Takve trenutke proveli smo zadnjeg vikenda na Prenju, planini kojoj se uvijek i iznova vraćam, evo već skoro pola stoljeća. Nebrojena ostvarenja, usponi i ture iz prve rečenice, nedostatna su za ovih nekoliko sati kružnog „putovanja“ prenjskom raskoši i meridijanima sjećanja. Najvrijednija od njih su ona sjećanja na vrijeme provedeno sa Irijanom u nekim od najčudovitijih kutaka ove planine. Njegovo stasavanje u zadnjih petnaestak godina, kojem su svjedočili dragi prijatelji kojih više nema, oblikovano je i brušeno upravo na nekim mjestima ove naše kružne ture, posvećene Lavu i Mućku, s kojima smo dijelili sitne radosti pronikle u svakom koraku svetog prenjskog hodočašća. Ujedno je ovo bilo izviđanje za predstojeći penjački kamp i školu alpinizma, kako bi polaznicima škole pružili nove spoznaje o ovoj planini, njenim stijenama i neslućenim mogućnostima koje podastire pred nas. Uz nekoliko fotografija kružnog obilaska tajnovitih planinskih penjališta, donosimo i dio arhive Irijanovog stasavanja na tim istim penjalištima, od njegovog ranog penjačkog djetinjstva do današnjih dana, a kao inspiraciju i putokaz nekim novim klincima, kojima želimo slična prenjska iskustva i ush*te.