Taichy

Kad vidim ove slike, nekako mi se stegne grlo, a srce napuni ljubavlju. ❤️

Gledam ovo puno dvorište ljudi i djece i mislim koliko je života stalo u ove 3 godine.

Tu su žene i djeca koji su sa mnom od samog početka mojih aktivnosti u Bosanskoj Krupi. Neki su došli na trening, pa ostali. Neki su došli slučajno, a postali dio neke moje priče. I odjednom shvatiš da ono što si nekad počeo s jednom idejom više odavno nije samo posao, trening ili aktivnost.

Postalo je nešto mnogo veće.

Puno dvorište djece. Sve tuđa djeca, a meni nekako… kao moja. 🥰❤️

I možda život nije uvijek savršen. Ima umora, briga, pogrešnih dana i trenutaka kada se pitaš ima li sve ovo smisla.

A onda pogledaš oko sebe.

I shvatiš da ima.

Hvala vam što ste došli. Hvala vam što ste svojim prisustvom uljepšali ovaj dan. Hvala onima koji su pravili kahvu, pomjerali stolove, pomagali, organizovali, pjevali, smijali se, pričali i učinili da sve bude baš onako kako treba...i još ljepše. 🥰

Hvala vam što ste godinama dio svega ovoga.

Jer na kraju, iza svih treninga, takmičenja, aktivnosti, planova i svega što radimo, ostanu ljudi.

A kad oko sebe imaš ovakve ljude — onda zaista imaš puno.

Puno srce. ❤️

Hvala svima za 🌼🌻🌺🌹🌸💐, trenutno mi svaka prostorija u stanu miriše na proljeće...

Zahvalna Semri Hukanović i drugim pomagačima za pomoć oko transporta svih rekvizita, i što ove godine prvi put nisam morala sama nositi strunjače, opremu, i ostale teške predmete. Spas. 🥰

Radujem se našem sljedećem druženju, i aBd u većem broju.

Ne pitajte me kako je bilo trčati Zavalje 6h traila po onoj sparini dok je gorila Plješevica... 🧟‍♀️

Hajde što sam slučajno završila na ovoj trci. Sve sam sebe tješila i govorila, ma hajde, to mi je taman dužinski trening, ne moraš trčati 6h. I 2h su ok, i 3h su ok...međutim, kako sam bila bez obaveza cijeli dan, a i nisam tip osobe koji odustaje ovo je na kraju ispala pogibija, kakve odavno nije bilo.

Hajde prva 3 kruga sve super, divno, krasno, onda sam jedan krug trčala i pjevala hitove Crvene jabuke da mi bude zanimljivije. Već naredni sam ležala na nekoj njivi, a kolega dobacivao "El-fatiha", jer je i njemu malo falilo da se pruži. 😅 Sama sebi rondala i govorila da sam blesava, luda i da je ova odluka na granici razuma. Ali vidim ima nas još tu, pa rekoh nisam jedina luda... 🤯 A ima jedna strana, kad god stignem u podnožje, stanem, podbočim se i počnem sama sebi govoriti : "Šeeees' sati. Šeeeeeeees'..." po uzoru na onog lika što je u kvizu viknuo "Zaaaaaaastava". Haj bar nije bilo dosadno...do zadnja 2h...Eh zadnja 2h sam dobila i žuljeve, i počela u svoj toj muci misliti hoće li mi otpasti nokti hahah ali sam se tješila da ide jesen 🍁🍂🍁svakako, sandale još malo i u kutiju. A dogodine će narasti novi 🤣🤣🤣 [p.s. nisu ispali].

Uglavnom, istrčala Taichy za 5h 58 min (slučajno stala ranije) 42.7km i zauzela tako 4.mjesto u ženskoj kategoriji. Nije neki plasman, ali s obzirom na okolnosti, ja sam sebi sama car. 🫡🫡🫡

Ukratko, nadam se da mi naredne godine neće opet slučajno izletiti slobodan dan baš kad bude ova trka, ali super antistres terapija. 😅😅😅

Nije moj sport. Nije ni moj klub. 😄
Ali nekako sam „upala“ među ovu finu raju, u njihove aktivnosti… i, izgleda, ostala. ❤️

Prvobitno je plan bio da odem na jedno takmičenje. Jedno.
Međutim, ispostavilo se da to „jedno“ zapravo ima četiri kola. 😂

I tako… kad sam već krenula – nema smisla odustati na pola p**a.
Pa smo, kolo po kolo, stigli i do finala.

A finale – jučer u Varešu, u okviru Sleta/Dana planinara Planinarskog saveza FBiH, na posebnom mjestu i u posebno važnoj godini. PSD „Perun“ Vareš ove godine obilježava velikih 100 godina postojanja i 100 godina organiziranog planinarstva u Varešu. Sto godina tradicije, planine, druženja, znanja i ljubavi prema prirodi. 🏔️

I baš tu, na završnom kolu, stavljena je tačka na naše ovogodišnje „lutanje“ po karti, kontrolnim tačkama, stazama i stranama svijeta. 😄

A onda – zasluženi ponos. ❤️

Naš tim osvojio je 1. mjesto u ukupnom zbiru bodova sva četiri kola! 🥇🏆

I tako su zlatne medalje i zlatni pehar krenuli put Bosanske Krupe.

Nije moj sport.
Nije moj klub.
Ali jeste postao jedan lijep dio mog života.

I valjda je upravo to čar nekih životnih puteva – kreneš negdje sasvim slučajno, a završiš s ljudima, iskustvima i uspomenama koje nisi ni planirao.

Zahvaljujem se trenerima, mentoru i hvala ovoj mojoj finoj ekipi na svakom kilometru, svakoj karti, svakom „gdje ćemo sad?“ 😂, svakom smijehu i svakom zajedničkom koraku.

A izgleda da ipak "znamo gdje je sjever." 😉🧭🏆

Ponosna na ekipu. ❤️

Uvijek u pokretu, ali nikad previše zauzeta da zastanem i uživam u trenutku. 🧚‍♀️