Fatima Bajrić

Prvo što pomislimo kada kažemo GRANICE je, kako reći nekome NE... 🙊

🦋 Ali, granica je i:

..reći "treba mi vremena da razmislim" umjesto da odmah pristaneš.
..ne objašnjavati svoju odluku deset p**a da bi bila prihvaćena.
..otići kući kada si umorna, iako su svi ostali.
..tražiti pomoć kada ti je potrebna.
..priznati da nešto ne možeš.
..ne osjećati odgovornost za tuđe emocije.
..dozvoliti nekome da bude razočaran tvojim izborom.
..prestati popravljati odnose koje samo ti održavaš.
..ne pristati na nešto samo zato što ti je neugodno odbiti.
..uzeti vrijeme za sebe bez osjećaja krivice.
..ne nositi ono što pripada nekome drugom.
..stati kada osjetiš da prelaziš preko sebe.

💬 Piši u komentaru, koja od ovih granica je tebi najteža? Ili koju tek učiš postaviti?

Ako želiš još sadržaja koji ti pomaže da bolje razumiješ sebe, zaprati moj profil.🤗

A ako želiš naučiti postavljati granice bez osjećaja krivice, javi mi se i zakaži naš susret.🥳🫂💓

Obzirom na reakcije žena koje vole moj sadržaj, nisam mogla da ovaj djelić storija ne podijelim i ovdje.🤗

Piši mi, kakva su tvoja uvjerenja po pitanju očekivanja drugih od tebe, ali i vlastitih očekivanja od sebe same? I šta se s tobom desi kad se ta očekivanja ne ispune. Koje emocije osjećaš?💞

Na storijima sam dijelila i svoju ličnu priču... pa baci oko ako je ovo tvoja tema😍😍

Anksioznost je kontakt bez podrške. Ali šta to zapravo znači?👀

Kada govorimo o anksioznosti, kažemo da nas ona vodi u budućnost, u zamišljanje svega onoga što bi se moglo dogoditi. I to jeste tačno. Međutim, inspirisana današnjim radom sa jednom klijenticom, razmišljala sam o tome koliko se zapravo mi udaljimo od nas samih onda kada nas anksioznost preplavi.😔

U suštini mi možemo biti potpuno svjesni da nam nešto treba, da želimo da postavimo granicu, da donesemo neku odluku, da promijenimo posao, da završimo neki odnos koji nam više ne prija, da konačno izgovorimo ono što dugo nosimo u sebi... 🙈

I kao što vidimo; mi imamo kontakt sa našom potrebom, ono što izostaje jeste podrška.😵

Sa potrebom koju imamo nerijetko nam se jave pitanja iz naših starih obrazaca, onoga što nam je poznato... Šta ako povrijedim nekoga? Šta ako me odbace? Šta ako se moj odnos s drugima promijeni? Šta ako više ne budem ista osoba kakva sam bila?🥺🥺🥺

Zbog toga biramo da ostanemo na istom mjestu, čak i onda kada znamo šta želimo. A razlog je "jednostavan", mi nemamo dovoljno unutrasnje podrške da izdržimo posljedice promjene.🫂🫂

Anksioznost se javlja u "pukotini" između potrebe i podrške. S jedne strane jasno osjećamo šta nam treba, a s druge ne vjerujemo da možemo iznijeti posljedice koje bi ispunjenje te potrebe moglo donijeti.🫣

Ako se ti nalaziš na tom mjestu i ako se prepoznaješ u ovome, odgovori sebi na pitanja: Na koji način možeš biti podrška sebi? Kako možeš ostati uz sebe kada osjetiš strah? Kako možeš stati iza svoje potrebe, čak i ako ne znaš kako će drugi reagovati?💪🏾💪🏾💪🏾💪🏾

Kad izgradiš podrsku u odnosu sa sobom, konakt sa životom prestaje biti preplavljujući, a ti bivaš na mjestu na kojem uprkos strahu, uprkos nepoznatom, uprkos propitivanjima, biraš sebe...🥰🥰🥰

Ako je ovo tvoja tema i želiš raditi dublje na njoj - javi se i zakaži naš susret.🥳🥳🥳

Koliko energije potrošiš na osuđivanje sebe zbog greške koju napraviš?🙊

Ono što nas zaboli je ustvari značenje koje smo dale onome što smo uradili...👀
"Kako sam to mogla?",🥺
"Šta će drugi misliti?",🥺
"Trebala sam bolje."🥺

U sigurnom terapijskom odnosu ugledavaš kako se tvoji kapaciteti i sposobnost šire u pogledu ostajanja na svojoj strani i onda kada pogriješiš.😍 Ako želiš raditi na tome, zakaži naš susret.🫂🥰