Mundiali i parë u organizua më 11.11.2022.
Mundiali i miqësisë është një mision sportiv jetësor i miqësisë dhe dashurisë, i lindur nga entuziazmi dhe mbështetja e të gjithë qytetarëve të Komunës së Ulqinit.
03/09/2026
https://www.pobjeda.me/clanak/ivan-do-kraja-i-ponosno-ostvaren-i-nas
Ivan - do kraja i ponosno ostvaren i naš - Pobjeda Toliko je sebe pružao, na svakom koraku - da ga je tako lako bilo osjetiti svojim. I u njegovoj životnoj priči, najmlađeg jugoslovenskog kapitena - osjećati i s
03/09/2026
Pavle, Gudelj i Mundijal prijateljstva: Hvala ti Ivane što si spojio ljude Oproštaj Pavla Pepđonovića od Ivana Gudelja
03/09/2026
https://www.sredinom.ba/kolumne/sportska-srijeda/odlazak-ivana-potresao-regiju/
Odlazak koji je rastužio regiju - Sredinom.ba Piše: Edin Bajramović - Marketing - Pričao mi je nedavno Pavle Pepđonović, pokretač i organizator Mundijala prijateljstva koji će ove godine 10. i 11. oktobra biti održan u Ulcinju peti put, da je njegova prva ideja bila promocija knjige Ivan Gudelj – Hajdučka priča i projekcija filma o ...
03/09/2026
Život piše romane - "Ivanova Ulcinjska igra" je puno više od života.
Zadnji put čuli smo se sredinom prošlog mjeseca, ništa nije sugerisalo da će nam to biti zadnji razgovor. Pričali smo o dolazećem petom Mundijalu prijateljstva, sanjarili smo bajku.
Nakon toga sam ti pisao dva p**a, nisi otvorio ni pročitao poruke, mislio sam vrućine su, ljeto, odmaraš.
🙏 Dragi prijatelju, otišao si onako kako si i živio – tiho, dostojanstveno i s velikim sportskim srcem koje je kucalo za sve nas.
Vijest o tvom iznenadnom odlasku me je pogodila kao grom iz vedra neba. Teško je pronaći prave riječi kojima bih opisao bol i prazninu koju ostavljaš. Nisi bio samo nogometna legenda i sportski velikan – bio si prije svega dobar čovjek, dobri duh koji je spajao ljude, širio prijateljstvo i budio ono najbolje u svima nama.
Tvoj Ulcinj, tvoji prijatelji s ovih prostora i svi mi koji smo imali čast poznavati te, pamtit ćemo te po tvojoj toplini, skromnosti i veličini kojom si zračio.
Hvala ti za ljubav, prijateljstvo, savjete. Hvala ti za sportsko - životno putovanje kroz koje sam učio i postajao bolji nego što sam bio. Hvala ti za emociju i promociju Ulcinja, za koji si govorio da je tvoja druga kuća nakon Splita.
Počivaj u miru, dragi Ivane. Neka ti je laka crna zemlja, a tvojoj porodici i svima koji su te voljeli upućujem najdublje izraze saučešća.
Dragi Ivane, stižem, vidimo se na Poljudu u petak i u subotu u Zmijavcima🙏💔
IN MEMORIAM: Ivan Gudelj (1960 - 2026)
U čast našem nikad prežaljenom prijatelju, drugu, k*mu i ljubavi, Ivanu Gudelj🙏.
Veza Ivana Gudelja i Mundijala prijateljstva u crnogorskom Ulcinju mnogo dublja od obične činjenice da je Gudeljeva autobiografija bila povod prvog okupljanja. Gudelj je, na neki način, bio iskra iz koje se zapalila cijela ideja. Jer,prvi Mundijal održan je 11. studenoga 2022. pod nazivom „Ivanova ulcinjska igra“, uz promociju knjige „Ivan Gudelj – Hajdučka priča”l ali i i dok*mentarnog filma „Ivanova igra”💔.
Ta je priča počela sasvim slučajno. Bez velikih planova, bez velikih najava, gotovo neprimjetno. A onda se, poput kamena bačenog u more, počnu širiti u krugovima i odjednom shvatite da ono što je izgledalo kao mali događaj prerasta u nešto mnogo veće. Takva je uostalom priča Mundijala prijateljstva u Ulcinju, ali to je i priča Ivana Gudelja.
Nitko tada nije mogao znati da će upravo ta tri dana postati svojevrsni temelj jedne od najljepših sportskih priča koje danas postoje na prostoru nekadašnje države. A čovjek koji je sve pokrenuo bio je Pavle Pepđonović.
Pepđonović, Ulcinjanin, nekadašnji košarkaš, poduzetnik i veliki zaljubljenik u sport, imao je jednu gotovo dječačku ideju: dovesti Ivana Gudelja u Ulcinj. Gudelj je za njega bio junak djetinjstva, nogometaš koji je simbolizirao vrijeme kada su se utakmice čekale danima, kada su se imena igrača pamtila kao stihovi pjesama i kada je Hajduk bio puno više od nogometnog kluba.
Pepđonović je kasnije govorio da ni sam nije znao kako će se sve razviti. On i prijatelj Ruždo Rudi Kashodža vratili su se iz Splita nakon utakmice Hajduka i Villarreala, a negdje putem rodila se ideja o Gudelju i njegovoj knjizi. Kontaktirali su ga, dogovorili dolazak, a onda se dogodilo ono što se često događa kada ljudi nešto rade iz čistog entuzijazma. Dalmacija ljudi su se jednostavno počeli priključivati. Ulcinj je tada, slikovito rečeno, ustao na noge.
Hoteli, restorani, navijači Hajduka, obični građani, sportaši, ugostitelji... svi su željeli sudjelovati. Pepđonović je pričao kako je vijest o dolasku Gudelja izazvala gotovo nevjerojatnu euforiju. I zaista, kada je na kraju u Ulcinj stiglo oko stotinu nogometnih legendi bivše države, postalo je jasno da se dogodilo nešto mnogo veće od obične promocije jedne knjige.
Ivan Gudelj postao je k*m jedne ideje. Ne formalni k*m, naravno. Ali onaj čovjek čije je ime bilo na početku svega. Jer da nije bilo „Ivanove ulcinjske igre“, možda ne bi bilo ni Mundijala prijateljstva kakvog danas poznajemo.
Godinu poslije, ono što je počelo kao susret posvećen jednom nogometašu pretvorilo se u veliko regionalno okupljanje sportskih velikana. U Ulcinj su počeli dolaziti ljudi koji se desetljećima nisu vidjeli. Nogometaši, košarkaši, rukometaši, vaterpolisti, atletičari... ljudi koji su nekoć zajedno stvarali jednu od najvećih sportskih priča Europe.
I ono najvažnije, dolazili su zajedno. Samo s uspomenama. To je možda i najveća vrijednost ovog Mundijala. U vremenu kada se prostor bivše države često promatra kroz ono što nas razdvaja, Ulcinj je pronašao ono što nas je nekoć spajalo – sport.
Godine 2023. već se govorilo o stotinama sportskih imena i manifestaciji koja je prerasla prvobitnu nogometnu ideju. Al Jazeera je tada opisala Ulcinj kao mjesto koncentracije emocija i dobre energije, a Pepđonović je naglašavao kako su se u organizaciju uključili gotovo svi, od ugostitelja i hotelijera do umirovljenika i dijaspore. A onda je Mundijal rastao...
Danas se u Ulcinju susreću imena koja su nekoć bila sinonim za najveće sportske pozornice. Zoran Slavnić i Dragan Kićanović. Dino Rađa. Žarko Paspalj. Josip Đerđa. Nikola Plećaš. Mihovil Nakić. Lino Červar. Zoran Tuta Živković. Igor Milanović. Deni Lušić. Dejan Savićević. Ivica Šurjak. Nikica Cukrov... Kakva imena! I među njima – ponovno Ivan Gudelj. Čovjek od kojega je sve krenulo.
Možda je u tome i posebna simbolika.
Jer Gudeljeva karijera bila je jedna od onih velikih sportskih tragedija koje čovjeka natjeraju da drukčije gleda na život. Bio je nogometni dragulj, jedan od najboljih igrača svoje generacije, nogometaš kojemu su predviđali najveće europske visine. A onda mu je bolest prekinula karijeru kada je bio na vrhuncu.
No, Gudelj nije nestao iz sporta. Naprotiv.
Svoju je životnu priču pretvorio u svjedočanstvo o borbi, vjeri, prijateljstvu i ljudskoj izdržljivosti. I možda zato nije slučajno da je upravo njegova knjiga postala povod za manifestaciju čije je temeljno geslo - prijateljstvo.
Zato danas, kada se govori o toj neobičnoj ulcinjskoj sportskoj bajci, treba se vratiti na početak. Na Pavla Pepđonovića. Na njegovu tvrdoglavu vjeru da se može. Na jednog dječaka koji je zavolio Hajduk. Na Split, Poljud i stare utakmice. Na Ivana Gudelja.
I sada ono strašno. Vijest koja nam je došla zaledila nas je. Umro je Ivan Gudelj, naš k*m, prijatelj, naša ljubav. Od te vijesti mnogi ljubitelji nogometa teško oporaviti, preminuo je Ivan Gudelj, jedan od najvećih nogometaša koje je Hajduk ikada imao. Otišao je čovjek koji je kao dječak iz Zmijavaca stigao u Split, a iz Splita gotovo dosegnuo nogometni svijet. Otišao je prerano, baš kao što je prerano završila i njegova nogometna karijera.
A možda je upravo u tome najveća nepravda njegove priče. Jer Ivan Gudelj nije stigao pokazati sve što je mogao.
U Hajduk je došao sa samo 15 godina. Put iz Runovića prema Poljudu bio je brz, gotovo filmski. Već 1979. godine bio je član jugoslavenske juniorske reprezentacije koja je osvojila naslov prvaka Europe, a Gudelj je proglašen najboljim mladim igračem Europe. U godinama koje su slijedile postao je jedan od najvažnijih igrača Hajduka, reprezentativac i, u jednom trenutku, najmlađi kapetan jugoslavenske reprezentacije.
Za Hajduk je odigrao 362 utakmice i zabio 93 pogotka. Osvojio je prvenstvo Jugoslavije i dva Kupa. Bio je kapetan, vođa, igrač koji je mogao igrati gotovo sve; veznjaka, libera, zadnjeg igrača, čovjeka koji će pokriti cijeli teren. Njegova igra bila je spoj snage, trke, karaktera i nogometne inteligencije.
A onda je došla Španjolska 1982. Gudelj je na Svjetskom prvenstvu bio jedan od najboljih jugoslavenskih nogometaša, a ugledni francuski „L’Equipe” uvrstio ga je među najboljih jedanaest igrača Mundijala. U tom je trenutku njegov nogometni svijet izgledao gotovo bez granica.
I stvarno svijet je bio njegov. Nadalje, 1986. godime bio je kapetan Hajduka, reprezentacije, jedan od najtraženijih igrača tadašnje države. Real Madrid bio je blizu. Bordeaux također. Odlazak u veliki europski klub izgledao je kao logičan nastavak priče.
Sam Gudelj godinama poslije govorio je o tome bez gorčine, gotovo pomireno. A onda se sve srušilo.
U utakmici Hajduka i Crvene zvezde na Poljudu Gudelj je osjetio snažnu bol i morao napustiti teren. Bila je to njegova posljednja utakmica. Ubrzo je ustanovljeno da boluje od hepatitisa B. Sa samo 26 godina morao je završiti karijeru.
To je ona rečenica njegova života koju je nemoguće izgovoriti bez knedle u grlu:
„U jednoj sekundi sam izgubio sve.“
Nije izgubio samo nogomet. Izgubio je ono što je smatrao svojim životom. Godinama poslije priznao je da je tada želio pobjeći od svega. Govorio je kako je pomišljao na odlazak u Tibet, među indijanska plemena, negdje gdje ga nitko neće pronaći. Ali bolest nije bilo moguće ostaviti iza sebe. Morao je naučiti živjeti s njom.
I tu počinje druga, možda još važnija, Gudeljeva karijera. Karijera običnog čovjeka. Borba s bolešću pretvorila ga je u čovjeka koji je znao razgovarati s ljudima koji pate. Postao je ambasador i promotor borbe protiv hepatitisa, govorio o stigmatizaciji oboljelih, držao predavanja i pomagao drugima svojom osobnom pričom.
Godinama je radio s mladim nogometašima i kao instruktor HNS-a. S 35 godina upisao je Kineziološki fakultet, a diplomirao sa 42. Ono što je nekada bila nogometna pobjeda, sada je bio položen ispit, diploma, novi životni cilj.
„Svaki položeni ispit bila mi je posebna radost“, govorio je.
U jednoj od svojih najpoznatijih ispovijesti pričao je i o tome kako je tijekom godina tražio svaki mogući put prema ozdravljenju, od liječnika i travara do alternativnih metoda. Jednom je, gotovo nestvarno, spavao u vrtu ruža vjerujući da će bolest nestajati kako ruže budu venule.
Ipak, nije dopustio da ga bolest definira. Godinama je govorio da ga je spasila vjera, obitelj, prijatelji i odluka da mora pronaći novi smisao. U jednom je razgovoru rekao da njegov život mora biti poruka ljudima koji prolaze kroz teške trenutke.
Brojke će ostati zapisane: 362 utakmice za Hajduk, 93 gola, naslov prvaka, dva Kupa, Svjetsko prvenstvo, Europsko prvenstvo, reprezentativni nastupi, kapetanska traka.
Ali ljudi koji su ga poznavali pamtit će nešto drugo. Pamtit će onaj njegov karakter. Dječaka iz Zmijavaca koji je došao u Split. Mladića koji je postao kapetan. Nogometaša kojemu su se otvorila vrata Reala. Čovjeka kojemu je jedna bolest preko noći zatvorila nogometni svijet. I čovjeka koji se nakon toga ponovno uspravio.
Ivan Gudelj je jednom rekao da je do 26. godine ostvario gotovo sve svoje snove, a onda je u sekundi izgubio sve.
Nije, međutim, izgubio baš sve. Ostao mu je Hajduk. Ostao mu je nogomet. Ostala mu je obitelj. Ostala mu je vjera. Ostala mu je potreba da pomogne drugome. I ostala je njegova priča. A takve priče ne umiru.
Danas, kada se Poljud ponovno suočava s odlaskom jednog od svojih najvećih sinova, možda je dovoljno reći samo ovo: Hvala ti, Ivane. Bio si veliki nogometaš. Ali bio si još veći čovjek. Počivaj u miru, legendo Hajduka. 🤍🕯️
02/09/2026
✅️🏀➡️ BOGDAN BOŠA TANJEVIĆ U ULCINJU NA MUNDIJALU PRIJATELJSTVA
✏️ Za Mundijal prijateljstva iz Zagreba piše sjajni:
☑️ Andrija Kačić Karlin
▶️ ⬇️ On je naš ”Boša”! Toliko smo ponosni što je bio na našem Mundijalu prijateljstva u Ulcinju. Bogdan Tanjević je jedna od onih figura kojima je teško odrediti granice između trenera, košarkaškog učitelja, zanesenjaka i svojevrsnog filozofa sporta. Rođen u Pljevljima, a odrastao u Sarajevu, Boša je zapravo postao čovjek nekoliko košarkaških domovina. Njegova karijera traje kroz gotovo cijelu povijest moderne europske košarke, od vremena kada je košarka bila gotovo amaterska igra do današnje industrije milijuna i velikih zvijezda.
📌 Rođen je 13. veljače 1947. u Pljevljima, ali je već kao četverogodišnjak stigao u Sarajevo, grad koji će ga zauvijek odrediti. Ondje je otkrio košarku, igrao je, studirao svjetsku književnost u Beogradu, a potom shvatio ono što je sam priznao. kao igrač vjerojatno nikada neće postati velika zvijezda. Zato je odlučio postati trener. I tu počinje jedna od najneobičnijih europskih košarkaških priča.
⬇️ Pa je 1971. preuzeo sarajevsku Bosnu. Klub koji tada nije pripadao europskoj eliti pretvorit će u prvaka Jugoslavije, a potom i u prvaka Europe. Samo sedan godina kasnije Bosna osvaja prvi jugoslavenski naslov, godinu kasnije još jednom će biti najbolja u državi, a onda dolazi 5. travnja 1979. i Grenoble.
⬇️⬇️ U finalu Kupa europskih prvaka Bosna pobjeđuje veliki Varese 96:93. Žarko Varajić zabija nevjerojatnih 47 koševa, što je i danas rekord finala najjačeg europskog klupskog natjecanja. Pazite, onda nije bilo šuteva za tri poena. Tanjević tada ima samo 32 godine. Bosna postaje prvi jugoslavenski klub koji je osvojio naslov prvaka Europe.
🏆 Ali važnije od samog trofeja jest način na koji je do njega došao. Nije Tanjevič kupio gotovu momčad. Nije imao američke zvijezde. Nije imao današnju mogućnost dovođenja igrača iz cijele Europe.
‼️ I zato će mnogo godina kasnije reći:
„Bosna je bila početak svega i najveći uspjeh.“
☑️ Za njega je Bosna bila više od kluba. Bila je laboratorij u kojem je naučio da se veliki rezultat može napraviti od mladih, talentiranih i gladnih igrača. Mirza Delibašić, Žarko Varajić, Ratko Radovanović i ostali postali su europske veličine, a Tanjević je postao trener čiji je zaštitni znak bio samo jedan, a to je intenzitet”.
➡️ „Ako bih svoju četrdesetogodišnju trenersku karijeru morao definirati jednom riječju, rekao bih – intenzitet“, kazao je u jednom velikom intervjuu.
⬇️ Tanjević, naravno, nije bio čovjek jednoga kluba. Nakon Bosne odlazi u Italiju, gdje vodi Juve Casertu, Trieste, Olimpiu Milano, Limoges u Francuskoj, a potom i druge klubove.
⬇️⬇️ Posebno je fascinantna priča iz Caserte. Preuzeo je klub iz druge lige i gotovo ga preko noći pretvorio u ozbiljnu silu talijanske košarke. Kasnije će s Milanom osvojiti talijansko prvenstvo i Kup 1996. godine.
U tome je možda i njegova najveća trenerska posebnost: nije volio samo pobjeđivati s velikima. On je volio je stvarati velike od onih koji to još nisu bili. Zato su mu mali klubovi često bili draži od velikih projekata.
📌 Tanjević je već 1974. osvojio naslov europskog prvaka s juniorskom reprezentacijom Jugoslavije. Godine 1981. sa seniorskom reprezentacijom osvaja srebro na Eurobasketu. Ali najveći reprezentativni pothvat čekao ga je gotovo dva desetljeća poslije.
🥇 Godine 1997. preuzima Italiju.Na Eurobasketu 1999. u Francuskoj događa se još jedno njegovo veliko čudo. Italija osvaja naslov europskog prvaka, prvi put nakon 1983. godine. Tanjević tako postaje čovjek koji je europski vrh osvojio s klubom iz Sarajeva i reprezentacijom jedne druge zemlje.
⬇️ To je možda najbolji dokaz koliko je njegov trenerski rukopis bio univerzalan.
⬇️ A onda se dogodila Turska. Tanjević je preuzeo reprezentaciju koja je godinama sanjala medalju. Na Svjetskom prvenstvu 2010. u Istanbulu dogodilo se ono što je za tursku košarku do tada bilo nezamislivo: Turska je stigla do finala Svjetskog prvenstva i osvojila srebrnu medalju.
⬇️⬇️ Bio je to vrhunac još jedne njegove velike trenerske avanture. Paradoks je da je Tanjević taj turnir vodio nakon teške bolesti i kemoterapije. U jednom od svojih najpotresnijih intervjua objasnio je zašto nije odustao.
⬇️ „Naprosto, morao sam“, rekao je. I dodao da mu je tih mjesec i pol dana tijekom prvenstva možda bilo među najljepšim razdobljima života.
⬇️ Tanjevića bi bilo pogrešno pretvoriti u nepogrešivog genija. Nije svaka njegova epizoda bila uspješna. U karijeri je imao otkaze, neuspješne projekte, momčadi koje nisu dosegnule očekivanja, pa i turbulentne završetke pojedinih angažmana. ASVEL ga je, primjerice, otpustio nakon samo jedne sezone, iako je ugovor bio zamišljen dugoročnije.
⬇️ Ni s reprezentacijama nije uvijek dolazio do medalja. Jugoslavija je 1981. izgubila europsko finale od Sovjetskog Saveza, a Tanjević je u nekim velikim natjecanjima ostajao bez završnog rezultata kojem se nadao.
☑️➡️ No baš su ti neuspjesi važni za njegovu biografiju. Tanjević nikada nije bio trener koji je svoje postojanje mjerio samo zlatnim medaljama. Njega je zanimao proces. Igrač. Momčad. Kemija. Stvaranje.
Možda je u jednom intervju🏀🏆🥇
01/09/2026
🌍 Dobar dan Ulcinj, ovdje Ljubljana, imamo lijepe vijesti za vas✨️
‼️BOJAN KRIŽAJ STIŽE U CRNU GORU!
Legende se vraćaju tamo gdje se piše istorija/povijest prijateljstva! ⛷️❤️
Veliki Bojan Križaj, ikona svjetskog skijanja, čovjek čiji su spustovi obilježili djetinjstva mnogih i čija je karijera sinonim za vrhunski sportski duh, potvrdio je svoj dolazak u Ulcinj!
Na jubilarni, 5. Mundijal prijateljstva, stiže sportsko ime koje ne poznaje granice. Jer sport nije samo borba za medalje – sport su ljudi, uspomene, trenuci koji ostaju urezani u srce i neraskidive veze koje traju cijeli život.
Ulcinj i Crna Gora jedva čekaju ove nezaboravne dane ispunjene osmijesima, emocijama i zajedništvom! 🌊
•
•
•
🌍 Mirëdita, Ulqin! Këtu është Ljubljana – kemi lajme të mira për ju! ✨️
‼️ BOJAN KRIŽAJ VJEN NË MAL TË ZI!
Legjendat rikthehen aty ku shkruhet historia e miqësisë! ⛷️❤️
I madhi Bojan Križaj, ikonë e skijimit botëror, njeriu, zbritjet e të cilit shënuan fëmijërinë e shumë njerëzve dhe karriera e të cilit është sinonim i frymës së lartë sportive, ka konfirmuar ardhjen e tij në Ulqin!
Në edicionin jubilar, Mundialin e 5-të të Miqësisë, vjen një emër i madh i sportit që nuk njeh kufij. Sepse sporti nuk është vetëm luftë për medalje – sporti janë njerëzit, kujtimet, momentet që mbeten të gdhendura në zemër dhe lidhjet e pathyeshme që zgjasin gjithë jetën.
Ulqini dhe Mali i Zi mezi presin këto ditë të paharrueshme, të mbushura me buzëqeshje, emocione dhe bashkim! 🌊
01/09/2026
✨️Uzbudljiv dan u kancelariji Mundijala prijateljstva, nakon Splita stižu nove lijepe vijesti iz Beograda.
🎾Legendarna teniserka Sonja Požeg Dalipagić stiže u Ulcinj na jubilarni 5.Mundijal prijateljstva.
•
•
•
✨️ Një ditë emocionuese në zyrën e „Mundialit të Miqësisë“! Pas Splitit, lajme të tjera të bukura vijnë nga Beogradi.
🎾 Tenistja legjendare Sonja Požeg Dalipagić vjen në Ulqin për edicionin jubilar, të 5-të të „Mundialit të Miqësisë“.
31/08/2026
✅️⚽️➡️ ENVER HADŽIABDIĆ U ULCINJU NA MUNDIJALU PRIJATELJSTVA!
✏️ Za Mundijal prijateljstva iz Zagreba piše sjajni:
☑️ Andrija Kačić Karlin
📌 Enver Hadžiabdić, naš gost s. Mundijala prijateljstva jedan je od onih nogometaša čija karijera danas možda nije dovoljno prisutna u javnom sjećanju, a zapravo pripada samom vrhu sarajevske i nogometne povijesti u bivšoj državi. Posebno je zanimljiva njegova veza sa Željezničarom: prvak Jugoslavije bio je kao igrač 1972., a četvrt stoljeća poslije osvojio je naslov prvaka Bosne i Hercegovine i kao trener.
⬇️ U starom nogometnom Sarajevu postojala su imena koja se nisu morala posebno izgovarati. Bila su dovoljna sama za sebe. Jedno od njih bilo je – Hadžija, Enver Hadžiabdić.
⬇️⬇️ Čovjek koji je nogomet igrao u vremenu kada se na Grbavicu dolazilo zbog Željezničara, ali i zbog ljudi koji su tom stadionu davali dušu. A Hadžiabdić je bio upravo takav igrač, bez velikih gesta, bez teatralnosti, ali s onom starinskom nogometnom tvrdoćom koja se prepoznavala već nakon prvog starta.
➡️ Rođen je 6. studenoga 1945. u Beogradu, u obitelji željezničara koja se često selila. Djetinjstvo je provodio u Jajcu, Bugojnu i Travniku, a prve nogometne korake napravio je u Iskri i Bratstvu iz Travnika. Sudbina ga je na utakmici Bratstva i Leotara spojila s Marcelom Žiganteom, trenerom koji će ubrzo preuzeti Željezničar. Žigante nije dugo razmišljao. Mladi Travničanin stigao je 1965. na Grbavicu i tu će ostati gotovo cijelo jedno desetljeće.
☑️➡️ Zanimljivo je da Hadžiabdić u početku nije bio obrambeni igrač. Počeo je kao napadač, ali ga je nogometni put odveo prema lijevoj strani obrane. I bio je od onih defenzivaca koje protivnički napadači nisu voljeli susretati.
☑️ Bio je snažan, neumoran, beskompromisan. Nije štedio ni sebe ni suparnika. Ali iza te nogometne ratničke naravi skrivao se, prema svjedočenjima ljudi koji su ga poznavali, miran i blag čovjek. U cijeloj karijeri dobio je, zanimljivo, samo jedan crveni karton.
⬇️ Na Grbavici je za Željezničar odigrao oko 460 utakmica, odnosno 268 službenih prvenstvenih i kup-susreta, i bio jedan od temelja momčadi koja je u sezoni 1971./72. ostvarila ono o čemu su generacije navijača sanjale, osvojila prvenstvo Jugoslavije.
⬇️⬇️ Željezničar je tada postao prvak države u konkurenciji klubova goleme tradicije, a Hadžiabdić je bio jedan od njegovih najvažnijih igrača. Grbavica je slavila momčad koja je igrala hrabro, čvrsto i s karakterom. A upravo je karakter bio Hadžijina nogometna osobna iskaznica.
🥇⚽️ U reprezentaciju Jugoslavije ušao je 1970., debitirajući protiv Austrije u Sarajevu. No, trebalo je proći nekoliko godina da postane standardni reprezentativac. Prekretnica je došla krajem 1973., u velikoj kvalifikacijskoj utakmici protiv Grčke u Ateni, kada je Jugoslavija slavila 4:2. Nakon toga slijedila je znamenita utakmica protiv Španjolske u Frankfurtu, pobjeda 1:0 koja je Jugoslaviju odvela na Svjetsko prvenstvo 1974.
🎬 Hadžiabdić je u Zapadnoj Njemačkoj igrao sve utakmice jugoslavenske reprezentacije. Redom, stariji će se prisjetiti; Brazil – 0:0, Zair – 9:0, Škotska – 1:1, Zapadna Njemačka – 0:2, Poljska – 1:2 i Švedska – 1:2.
‼️Nakon posljednje utakmice u Düsseldorfu, 3. srpnja 1974., završila je njegova reprezentativna priča. Službeni izvori navode 11 nastupa za Jugoslaviju, bez pogotka.
⬇️⚽️ U to vrijeme cijenili su ga i izvan jugoslavenskih granica. Nakon Mundijala odlazi u Belgiju, u Sporting Charleroi, gdje je proveo nekoliko sezona. Kasnije je igrao i za Velež te AEL, a profesionalnu karijeru zaključio je oko 1980. godine.
🏆⚽️ Kada je skinuo kopačke, nije nestao iz nogometa. Završio je Fakultet fizičke kulture u Sarajevu, a potom krenuo u trenerske vode. Vodio je olimpijsku reprezentaciju Irana, radio u Kataru, a posebno mjesto u njegovoj karijeri ponovno je zauzeo njegov Željezničar.
⬇️ I tu nastaje jedna od najljepših priča njegova životopisa. Godine 1972. bio je prvak Jugoslavije kao igrač. Godine 1998. postao je prvak Bosne i Hercegovine kao trener Željezničara. Rijetki su ljudi u povijesti nogometa koji su s istim klubom osvojili prvenstvo i kao nogometaši i kao treneri. Hadžiabdić je jedan od njih.
➡️ I zato se njegova veza sa Željom ne može svesti na golu statistiku. To je bila životna veza. Nije slučajno da je upravo na Grbavici ostao zapamćen kao čovjek koji je pripadao klubu gotovo jednako koliko je klub pripadao njemu.
➡️ Možda je najzanimljivije što Hadžija, kada govori o nogometu svog vremena, ne zvuči kao čovjek zarobljen u prošlosti. U jednom razgovoru, govoreći o ideji regionalne lige i nekadašnjem zajedničkom nogometnom prostoru, rekao je:
‼️„Ne živim u prošlosti, ljudi idu naprijed, ovo je 21. vijek...“
⬇️⬇️ Ali odmah potom dodao je nešto što zvuči gotovo kao dijagnoza cijelog ovdašnjeg nogometa, da su prostori bivše Jugoslavije izrazito talentirani, ali da kod konkretnih dogovora „nešto škripi“. Nema tu velike nostalgije za vremenom koje je prošlo. Ima poštovanja prema onome što je bilo, ali i svijesti da se nogomet mora mijenjati.⚽️🏆🥇
29/08/2026
✅️ MIRSAD FAZLAGIĆ U ULCINJU NA MUNDIJALU PRIJATELJSTVA.
✏️ Za Mundijal prijateljstva iz Zagreba piše sjajni:
☑️Andrija Kačić Karlin
📌Kada čuveni nogmetaš i trener Mirsad Fazlafić dođe u Ulcinj na Mundijal prijateljstva da sobom nam donese i duh nekadašnjeg Sarajeva. Grada u kojem se nogomet nije samo igrao, nego živio. Na Koševu se nedjeljom okupljala čitava jedna mala republika zaljubljenika u loptu, a igrači su za ljude na tribinama bili nešto više od sportaša. Bili su njihovi junaci, susjedi, prijatelji, ljudi koje su sretali na ulici.
⬇️U takvom je Sarajevu ponikao i Mirsad Fazlagić, jedan od onih nogometaša čije ime danas priziva čitavu jednu izgubljenu nogometnu epohu.
⬇️⬇️Fazlagić je rođen 1943. u Čapljini, a preko Željezničara stigao je u Sarajevo i vrlo brzo postao zaštitni znak kluba s Koševa. Igrao je na poziciji braniča, no bio je mnogo više od klasičnog beka. Bio je elegantan, čvrst, odgovoran i, možda najvažnije, imao je ono što se tada nazivalo nogometnom inteligencijom. Znao je kada treba krenuti naprijed, kada stati, kada udariti, a kada pustiti protivnika da sam pogriješi.
⬇️⬇️⬇️A onda je došla 1967. godina. Sarajevo je osvojilo naslov prvaka Jugoslavije, prvi i do danas jedan od najvažnijih u povijesti kluba. Kapetan je bio Fazlagić. Na Koševu se slavilo kao da je osvojeno prvenstvo svijeta. Jer u tadašnjem nogometu, uz Dinamo, Hajduk, Crvenu zvezdu i Partizan, naslov Sarajeva bio je svojevrsna mala sportska revolucija.
➡️ "Ta je generacija pokazala da se, pored Zvezde, Partizana, Hajduka i Dinama, mogu pojaviti sredine koje svojim radom, umijećem i talentom mogu osvojiti prvenstvo“, prisjećao se Fazlagić mnogo godina poslije.
☑️⬇️ Samo godinu kasnije stigao je još veći pozornik, reprezentacija Jugoslavije. Fazlagić je u Italiji 1968. nosio kapetansku vrpcu reprezentacije koja je stigla do finala Europskog prvenstva. Jugoslavija je izgubila od domaćina Italije tek nakon ponovljene utakmice, a Fazlagić je izabran u najbolju momčad prvenstva. Za čovjeka koji je igrao u Sarajevu bio je to trenutak kada je Koševo dotaknulo sam europski vrh.
➡️Mogao je nakon toga napraviti i veliki transfer. Juventus je želio kapetana Sarajeva. No, nogomet zna biti okrutan. Teška ozljeda koljena zaustavila je posao, a nakon dugog oporavka Fazlagić se više nije uspio vratiti na staru razinu. Karijeru je završio mnogo prerano.
⬇️Ali za njega nogomet tada nije završio. Samo je promijenio ulogu. Postao je trener. I opet se dogodio jedan od onih nevjerojatnih krugova koje samo sport može napisati. Fazlagić je kao igrač bio prvak Jugoslavije sa Sarajevom, a kao trener sudjelovao je u stvaranju momčadi koja je 1985. ponovno osvojila naslov. Faruk Hadžibegić, Husref Musemić, Predrag Pašić i ostali bili su nova generacija koševskih junaka.
📌„I kao igrač i kao trener, sa Sarajevom sam bio prvak bivše države“, znao je reći s ponosom, ali bez velike pompe.
‼️A onda je stigao Čile. Godine 1987. tamo je otišla generacija koja će zauvijek ostati upisana u povijest jugoslavenskog nogometa. Fazlagić je, uz Mirka Jozića, radio s dječacima koji će uskoro postati nogometni velikani: Robertom Prosinečkim, Zvonimirom Bobanom, Davorom Šukerom, Predragom Mijatovićem, Igorom Štimcem, Robertom Jarnijem...
☑️⬇️Jugoslavija je postala svjetski prvak. Prosinečki je proglašen najboljim igračem prvenstva. Fazlagić je posebno cijenio njegovu sposobnost da rješenje pronađe prije nego što lopta uopće stigne do njega.
‼️„Sjećam se Prosinečkog po najbržim rješenjima u igri“, govorio je.
☑️Za Mijatovića je pak rekao nešto što najbolje pokazuje koliko je dobro poznavao nogometne karaktere: „Za mene je on bio ključni igrač.“
☑️⬇️Čile je tako postao poveznica između starog i novog nogometa. Fazlagić, čovjek koji je šezdesetih nosio kapetansku vrpcu reprezentcije bivše države, sada je pomagao odgajati nogometaše koji će nekoliko godina poslije obilježiti europski nogomet, a neki od njih postati temelji hrvatske reprezentacije koja će 1998. osvojiti broncu u Francuskoj.
⬇️⬇️Kasnije je radio daleko od Sarajeva, u Kuvajtu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Australiji, Kataru, Omanu, Bahreinu i na Cipru. Bio je i prvi izbornik reprezentacije Bosne i Hercegovine, vodeći je 1993. na Mediteranskim igrama u Montpellieru.
⬇️No gdje god bi otišao, Sarajevo je ostajalo u njemu. U jednom od svojih nostalgičnih prisjećanja govorio je o nogometu kakav je nekada bio. O utakmicama na koje se dolazilo s društvom, o mezetluku i piću, o navijačima koji su dolazili zbog igre, driblinga i nogometne ljepote. Danas se, rekao je, igra mnogo brže i bolje glavom, ali nešto se izgubilo.
⬇️⬇️Možda je upravo to ono što Mirsad Fazlagić simbolizira. Izgubljeno vrijeme kada je nogometaš mogao biti legenda jednog grada, a da ne mora biti milijunaš. Kada je kapetan značio karakter, a ne samo vrpcu na ruci. Kada se nakon utakmice moglo sjesti u sarajevsku kafanu i prepričavati svaki dribling, svaki start i svaki pogodak.
🏆Fazlagić je ostao jedan od posljednjih živih mostova između tih vremena. Između Koševa šezdesetih i velikog Sarajeva osamdesetih. Između reprezentativnog srebra iz Italije i svjetskog zlata iz Čilea. Između nogometa koji se igrao iz ljubavi i ovog današnjeg, koji se često računa kroz milijune, ugovore i tržišne vrijednosti.
🏅Njegova je baština zato mnogo veća od trofeja. On je bio kapetan Sarajeva kada je Sarajevo prvi put postalo prvak Jugoslavije. Bio je kapetan reprezentacije koja je igrala finale Europskog prvenstva. Bio je trener i pedagog koji je pomagao stvarati jednu od najtalentiranijih generacija koju je jugoslavenski nogomet ikada imao.
🎬I zato se uz Mirsada Fazlagića ne veže samo pitanje koliko je utakmica odigrao i koliko je trofeja osvojio. Veže se najljepša uspomena.
🌟Na Koševo. Na Sarajevo. Na jedno vrijeme kada se činilo da nogomet može trajati zauvijek. A možda je upravo zato Fazlagić i danas toliko važan, jer je sačuvao dio tog vremena od zaborava.⚽️🏆🥇