Mundijal prijateljstva Ulcinj

✅️ Predstavljamo vam košarkašku🏀 reprezentaciju svijeta koja je nastupila u Ulcinju na Mundijalu prijateljstva.

Jedan od najjačih košarkaških sastava ikada u Crnoj Gori predvodio je legendarni Ivo Daneu!

✏️Za Mundijal prijateljstva iz Zagreba piše sjajni:

Andrija Kačić - Karlin

S golemim ponosom ugostili smo u Ulcinju na Mundijalu prijateljstva predragog gosta iz Slovenije, bivšeg košarkaša Ivu Daneua. U povijesti košarke bivše države bilo je mnogo velikana, ali samo je nekolicina ostavila trag toliko dubok da je postala sinonim za cijelu jednu epohu. Među njima posebno mjesto pripada našem gostu, čovjeku koji nije bio samo vrhunski košarkaš nego i prvi veliki vođa reprezentacije koja je utrla put kasnijim generacijama predvođenima Draženom Petrovićem, Krešimirom Ćosićem, Mirzom Delibašićem, Draganom Kićanovićem i brojnim drugima. Daneu je bio pionir jedne košarkaške revolucije.

U velikim sportskim pričama postoje ljudi koji osvajaju trofeje, i oni drugi, još važniji, koji stvaraju temelje na kojima će kasnije nicati šampionske generacije. Ivo Daneu pripada upravo toj drugoj skupini. Njegovo ime danas možda ne odzvanja jednako glasno kao imena Dražena Petrovića, Krešimira Ćosića ili Radivoja Koraća, ali bez njega teško da bi jugoslavenska košarka tako brzo postala svjetska velesila.

Rođen 1937. godine u Mariboru, Daneu je odrastao u teškim ratnim i poratnim okolnostima. Obitelj je tijekom Drugoga svjetskog rata bila prognana u Srbiju, a rano je ostao bez oca. Takvo djetinjstvo oblikovalo je njegov karakter, bio je miran, samozatajan i nevjerojatno čvrst. Na parketu nikad nije bio čovjek velikih gesta. Njegova najveća snaga bila je inteligencija. Košarku nije igrao silom nego glavom.

Kada je 1956. stigao u ljubljansku Olimpiju, malo je tko mogao naslutiti da će ondje ostati cijelu karijeru. U vremenu kada su najveći jugoslavenski klubovi iz Beograda i Zagreba mamili najbolje igrače, Daneu je ostao vjeran Ljubljani. Danas se takva odanost čini gotovo nestvarnom. Šest naslova prvaka Jugoslavije s Olimpijom nisu bili samo klupski uspjesi, bili su dokaz da vrhunska košarka nije rezervirana samo za najveće gradove nego da i Ljubljana može postati središte jedne sportske priče.

Na reprezentativnoj razini Daneu je postao simbol sazrijevanja jugoslavenske košarke. U reprezentaciji je odigrao čak 209 utakmica i bio njezin dugogodišnji kapetan. To je bilo vrijeme kada je nepobjedivi Sovjetski Savez dominirao europskim parketima, a Sjedinjene Američke Države predstavljale nedostižan ideal. Jugoslavija je tada još učila kako pobjeđivati najveće.

Njegova igra nije počivala na spektakularnim zakucavanjima ni na fizičkoj nadmoći. Bio je organizator, mislilac, produžena ruka trenera na parketu. Imao je rijedak osjećaj za ritam utakmice i sposobnost da u pravom trenutku pronađe najbolje rješenje. Dok su drugi jurili za osobnom slavom, Daneu je gradio momčad.

Vrhunac njegove individualne karijere stigao je na Svjetskom prvenstvu 1967., kada je proglašen najboljim igračem turnira. Jugoslavija tada nije osvojila zlato, ali je svijet shvatio da se pojavila nova košarkaška sila. Tri godine kasnije stigla je i kruna, naslov svjetskog prvaka u Ljubljani 1970. godine. Bio je to povijesni trenutak kojim je završila jedna era, ali i započela druga. Jugoslavija više nije bila izazivač. Postala je prvak svijeta.

Posebna je vrijednost Daneuove ostavštine u tome što je bio most između pionira i budućih legendi. Njegova generacija pokazala je da se europska košarka može suprotstaviti najboljima na svijetu. Na toj su vjeri kasnije izrasli Ćosić, Dalipagić, Kićanović, Delibašić, Petrović, Kukoč i Rađa.

Zanimljivo je da Daneu nikad nije bio čovjek koji je tražio pozornost. U vremenu kada su sportske zvijezde postajale nacionalni heroji, on je ostao tih, pristojan i odmjeren. Nije gradio kult ličnosti. Gradio je autoritet. Suigrači su ga poštovali jer je uvijek prvi radio za momčad, a tek onda za sebe.

Njegov stil igre savršeno je odražavao vrijeme u kojem je nastupao. Košarka šezdesetih godina nije bila igra individualnih atrakcija nego kolektivne discipline. Daneu je bio njezin idealni predstavnik, razigravač koji je razumio da najveći igrači nisu oni koji postižu najviše poena, nego oni koji druge čine boljima.

Bio je prvi veliki kapetan jedne buduće košarkaške velesile, čovjek koji je pokazao da talent, inteligencija i karakter mogu promijeniti povijest sporta. Zato njegovo ime i danas zauzima posebno mjesto u kolektivnoj memoriji jugoslavenske i europske košarke, ne samo zbog medalja koje je osvojio, nego zbog p**a koji je drugima otvorio

✅️ Predstavljamo reprezentativce fudbalske/nogometne⚽️ reprezentacije svijeta koja je nastupila u Ulcinju na Mundijalu prijateljstva.

✏️Za Mundijal prijateljstva iz Zagreba piše, sjajni:

Andrija Kačić - Karlin

📢On nama u Ulcinj dolazi iz Španjolske danima ranije, a ostaje zadnji, vraća se kada svi odu. Naš „Kule” omiljen je među svim gostima i domaćinima Mundijala prijateljstva, a zaraznim osmijehom širi dobro raspoloženje, a elokventan i duhovit kotač je zamašnjak vesele atmosfere.

A bio je nogometaš kakav se samo poželjeti može, kako je to jednom rekao proslavljeni komentator Boris Mutić. Dovoljno je u Rijeci izgovoriti nadimak „Kule” i stariji navijači odmah će znati o kome je riječ.

Miodrag Kustudić nije bio samo golgeter nego jedan od nogometaša koji su obilježili razdoblje u kojem je Rijeka izrasla u respektabilnu snagu jugoslavenskog nogometa. Njegova igra nije se temeljila na atraktivnim potezima, nego na snazi, karakteru i neumornoj borbi za svaku loptu.

Rođen 1. travnja 1951. u Lovćencu u Vojvodini, prve nogometne korake napravio je daleko od Kvarnera, no upravo je dolazak na Kantridu odredio njegovu karijeru. U riječkom dresu izgradio je status jednog od najboljih centarfora svoje generacije i postao ljubimac navijača.

Sedamdesetih godina Rijeka je sve ozbiljnije konkurirala najvećim klubovima tadašnje države. U napadu je Kustudić bio čovjek na kojeg se momčad mogla osloniti. Bio je dominantan u skoku, iznimno neugodan u kaznenom prostoru i spreman voditi teške duele tijekom svih devedeset minuta. Obrambeni igrači dobro su znali koliko je zahtjevno čuvati riječkog centarfora.

Njegove igre dovele su ga i do reprezentacije Jugoslavije. U vrijeme kada je konkurencija u vrhu napada bila među najjačima u Europi, svaki poziv u nacionalnu momčad bio je veliko priznanje. Kustudić je upisao nekoliko nastupa i potvrdio kvalitetu koju je godinama pokazivao u prvenstvu.

Navijači ga nisu pamtili samo po golovima. Cijenili su njegov odnos prema dresu i činjenicu da nikad nije odustajao. Na Kantridi su se oduvijek poštovali igrači koji ostavljaju posljednji atom snage na travnjaku, a Kustudić je upravo to predstavljao.

Nakon završetka karijere ostao je vezan uz Rijeku i nogomet. Nije pripadao generaciji sportaša koja je živjela u glamuru, nego vremenu u kojem su se ugled i autoritet stjecali radom, poštenjem i odnosom prema klubu.

Danas se Miodrag Kustudić ubraja među najveća imena riječke nogometne povijesti. Njegova ostavština ne mjeri se samo brojem pogodaka ili reprezentativnih nastupa, nego dojmom koji je ostavio na suigrače, protivnike i navijače. Zato je „Kule” ostao jedno od onih imena koja na Kantridi i danas izazivaju poštovanje.

✅️
PREDSTAVLJAMO VAM STANOVNIKE OLIMPIJSKOG SELA U ULCINJU NA MUNDIJALU PRIJATELJSTVA.

Za Mundijal prijateljstva iz Zagreba piše, sjajni:

✏️Andrija Kačić - Karlin.

🏅Uvijek smo silno ponosni kada nam dođe u Ulcinj na Mundijal prijateljstva. Šaban Trstena, hrvač s dvije olimpijske medalje, zlatnom i srebrnom svoju slavu nosi pristojno i skromno. Omiljen gdje god se pojavi ne odaje dojam čovjeka koji je pokoravao svijet sports u kojem je dao cijelog sebe. No, njegov izgrađen karakter može se osjetiti u druženju s njime, on svoje veličanstvene uspjehe ne nameće nikome. On je dio svih nas, sportaša i ljudi koj vole sport što se nadu svi zajedno u crnogorskom Ulcinju.

Kad je u kolovozu 1984. na olimpijskoj strunjači u Los Angelesu srušio posljednju prepreku, Šaban Trstena nije bio samo novi olimpijski prvak. Bio je to devetnaestogodišnjak iz Skoplja koji je, u doba kad je jugoslavenski sport još uvijek bio moćna škola karaktera, pokazao kako talent, rad i mirnoća u najtežem trenutku mogu preokrenuti karijeru, pa i povijest jedne discipline.

Rođen 1. siječnja 1965. u Skoplju, Trstena je vrlo rano ušao u svijet slobodnog hrvanja, sporta u kojem milimetar i djelić sekunde često odlučuju više nego velika gesta. U dvorani Lirije Skopje, među strunjačama iskrpljenima iz brojnih sezona, brusio je oružje koje će kasnije očarati svijet, imao je nisko težište, eksplozivan prvi korak, rafinirani ulazi u noge i nadasve strpljenje. Prvi međunarodni trag ostavio je već kao tinejdžer, osvojena bronca na Svjetskom prvenstvu 1982. u kategoriji do 48 kg nagovijestila je da stiže netko poseban.

Los Angeles 1984. bio je potvrda. U olimpijskom turniru flyweighta (do 52 kg) Trstena je kombinirao brzinu i taktičku disciplinu, s onim prepoznatljivim, gotovo hladnim izrazom lica, kao da zadaje ritam borbi metronomom, a ne emocijom. Kad je sve završilo, oko njegova vrata zasjala je zlatna medalja, postao je najmlađi olimpijski prvak u hrvanju u povijesti moderne ere, simbol generacije koja je stasala u sjeni velikih istočnih škola, ali je imala svoju jugoslavensku crtu prkosa i inventivnosti.

Uspjeh nije bio slučajan ni usamljen. Trstena je u godinama prije i poslije Los Angelesa skupljao europske medalje kao da slaže mozaik: zlata 1984. i 1990., srebra 1983., 1985. i 1986., bronce 1982. i 1988. Na Svjetskim prvenstvima – bronca 1982. – a na najvećoj sceni još jednom podvig: srebro u Seoulu 1988., ponajviše zahvaljujući sposobnosti da čita suparnika i mijenja plan usred borbe, bez teatralnosti, ali s preciznošću kirurga.

Nakon raspada Jugoslavije, Trstena je ostao figura kontinuiteta, sportaš koji nadilazi zastave. Nastupio je i u Atlanti 1996., tada već kao iskusni majstor u bantamu, i uzeo visoko peto mjesto, bioje to rezultat koji možda nema blještavilo medalje, ali govori o dugovječnosti karijere započete gotovo dječački. U međuvremenu, naslov najboljeg sportaša Makedonije često je završavao u njegovim rukama, a 1984. bio je proglašen i najboljim sportašem Jugoslavije. U regionalnoj memoriji, posebno među Albancima s Balkana, njegovo se ime izgovara s ponosom. Šaban Tërstena, prvak koji je pokazao da talent iz jedne skopske dvorane može biti karta za svjetski vrh.

Što je činilo njegov potpis na strunjači? Prije svega, ekonomija pokreta. Trstena nije trošio energiju na nepotrebne ručne borbe. Njegovi napadi bili su kratki, odmjereni, gotovo školski, ali uvijek s malom varijacijom koja bi otvorila put do dva boda. Obrambeno, rijetko je išao unatrag, radije je rotirao kukovima, preuzimao inicijativu i vraćao se u centar kruga. U doba kada su teškaši bili zvijezde spektakla, on je borbu učinio arenom finese.

Kad se danas govori o njemu, često se spominje brojka: 19 godina i olimpijsko zlato. No, brojke su tek ulaz. Iza njih stoji priča o sustavu koji je znao prepoznati i njegovati talent, o trenerima koji su zahtijevali disciplinu, o obitelji koja je razumjela da ambicija traži odricanje. Stoje i manje vidljive epizode, to su ranojutarnja mjerenja, borba s kilogramima, sitne ozljede koje u nižim kategorijama nerijetko znače gubitak eksplozivnosti. Trstena je sve to prolazio bez pompe.

U vremenu u kojem se sport nerijetko dijeli po nacionalnim linijama, njegovo nasljeđe spaja. Rođen u Skoplju, Albanca po podrijetlu, jugoslavenski olimpijski prvak – Šaban Trstena pripada svima koji u sportu traže meritokraciju talenta i rada. Njegove medalje – zlato iz Los Angelesa i srebro iz Seula – nisu samo relikvije jedne ere, nego podsjetnik da vrhunski sport najprije počiva na karakteru.

✅️Dogodio se Mundijal prijateljstva, u drevnom Ulcinju u Crnoj Gori.

✅️ Predstavljamo vam reprezentativce fudbalske/nogometne⚽️ reprezentacije svijeta koja je nastupila u Ulcinju na Mundijalu prijateljstva🥇.

Za "Mundijal prijateljstva" iz Zagreba piše sjajni:

✏️Andrija Kačić - Karlin.

✳️Mehmed Meša Baždarević predrag je i poštovani sudionik i jedan od najprepoznatljivijih veleposlanika "Mundijala prijateljstva" u Ulcinju, jedinstvene sportske manifestacije koja okuplja najveće sportske legende bivše Jugoslavije.

Legendarni bosanskohercegovački nogometaš i trener redovito ističe važnost ovog događaja za obnavljanje starih prijateljstava i povezivanje regije kroz sport. Mehmed Baždarević je rođen 1960. godine u Višegradu. U sarajevskom Željezničaru bio je ‘od malih nogu’. Prvi put je igrao za Željezničar 1978. godine i do odlaska u Sochaux-Montbeliard, koji se dogodio 1987. godine, bio je kotač koji je vukao igru sarajevske momčadi.

Najbolji i najvažniji igrač Željezničara je bio, vrhunski tip. Tada su s njime igrali i takvi majstori nogometa kao što su Baljić i Škoro, i uvijek pouzdani Šabanadžović, ali bez Baždarevića to ne bi funkcioniralo. Za njega nije bilo izgubljene lopte. Govorili su neki, koji se sjećaju i starijih asova, da je bio personifikacija samog velikog Alfreda Di Stefana. Izgarao je za svoju momčad. Za Željezničar je odigrao više od 300 utakmica postigavši pri tome nešto manje od 100 golova.

U reprezentaciji je igrao skoro za sve postojeće selekcije u bivšoj državi. S olimpijskom reprezentacijom osvojio je brončanu medalju na Olimpijskim igrama 1984. godine u Los Angelesu. Za A reprezentaciju bivše države je debitirao 1983. godine i igrao do raspada zemlje. Nastupio je na Europskom prvenstvu 1984. godine.

Ovaj nekadašnji nogometni as branio je boje Željezničara, Sochauxa, Nimesa i Etoile Carougea, dok je u dresu reprezentacije Jugoslavije skupio 54 nastupa i postigao četiri gola. Imao je po završetku igračke i uspješnu trenersku karijeru, tijekom koje je između ostalih vodio i reprezentaciju BiH.

Danas 66-godišnji Baždarević doživio je svoj najbolniji udarac u karijeri na terenu dok je reprezentaciju Jugoslavije Ivica Osim, još jedna legenda sarajevskog Željezničara. Bez Mehmeda Baždarevića se, pak, reprezentacija tadašnje države doslovce nije mogla zamisliti. No, on je učinio jedan nepromišljeni, temperamentni potez da se na raznim televizijskim postajama i u svijetu danima vrtjelo što se dogodilo na sarajevskom Koševu za vrijeme kvalifikacijske utakmice Jugoslavije protiv Norveške.

Događaj koji je izazvao Baždarević bio je baš neshvatljiv, u tom jednom trenutku, može se čak tako reći, bio je i nevjerojatan. U svojem je Sarajevu, u kojem je briljirao za Željezničar, u utakmici protiv Norveške odjednom pljunuo turskog suca Yusufa Namohlua. Za to nije imao nikakav povod, barem ne od suca Turčina.

Svi su na stadionu ostali šokirani kada su shvatili što se zbiva, a Baždarević je dobio crveni karton. No, nije samo na tome stalo. FIFA je poznatoga igrača kaznila s jednom godinom suspenzije, a to je uključivalo i nastup na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. godine. Uzaludne su bile žalbe i molbe koje je slao tadašnji Jugoslavenski nogometni savez.

Tako Baždarević nije otišao na tu svjetsku smotru u Italiju gdje je Jugoslavija došla do četvrtfinala i izgubila na jedanaesterce od kasnije finalista, Maradonine Argentine. Za Jugoslaviju je odigrao 54 utakmice i postigao četiri gola. Dva p**a je igrao i za Bosnu i Hercegovinu.

O tome je Baždarević govorio puno godina kasnije: “Nažalost, toga se i danas dobro sjećam i žao mi je što se to sve dogodilo u mom gradu Sarajevu. Istina je sljedeća, igrač norveške reprezentacije me udario jako koljenom u glavu i bio sam potpuno nesvjestan. Onda sam pljunuo prema njemu, a ne prema sucu. Nisam pogodio. Dobio sam crveni karton i suspenziju godinu dana.”

Baždarević se kao vrhunski sportaš iskreno pokajao, na tome mu treba odati priznanje.

Govorio je još:

“Ipak, žalio sam se i smanjena mi je kazna od strane krovne kuće svjetskog nogometa. Istaknuo bih da nisam tada imao podršku svog saveza i da sam sve sam ganjao. Nažalost, kazna jest smanjena, ali tek nakon svjetske smotre u Italiji, Kasnije sam na utakmici s Turskom sreo spomenutog suca, koji je u međuvremenu umro. Ispričavao mi se zbog svega, ali nisam želio razgovarati s njime. Načinjena mi je tada velika nepravda”, rekao je Baždarević puno godina nakon incidenta, smatrajući da nije smjelo biti drastične kazne.

Baždarević je vrhunski igrao za Željezničar dok ga je vodio Ivica Osim. Stigao je ‘Željo’ do finala Kupa, polufinala tadašnjeg Kupa Uefe, ali osvojenog trofeja nije bilo. Prešao je u francuski Sochaux, postao je klupska legenda. Odigrao je za ovaj klub gotovo četiri stotine utakmica. Svaku na istoj razini, maksimalnoj.

Nakon toga igrao je kratko za Nimes Olympique i švicarski Etoile Carouge. Bilo je i priznanja. Dva p**a je bio najbolje ocijenjen igrač prvenstva Jugoslavije, bio je najbolji strani igrač francuske Prve lige (1989.) i najbolji trener francuske Druge lige (2004.).

S 38 godina prestao igrati, počeo je s trenerskom karijerom. Trenirao je klubove u Francuskoj (Istres, Grenoble, Sochaux), Tunisu (s Etoile Sportive Du Sahel je bio finalist Afričke lige prvaka) i Kataru (Al-Wakrah). Krajem 2014. godine je postao izbornik reprezentacije Bosne i Hercegovine. Osvojio je prijateljski Kirin kup u Japanu nakon pobjede protiv domaćina, a 2017. dao je ostavku bosanskohercegovačkom savezu. Prethodno se nije uspio plasirati na Euro u Francuskoj 2016. godine, a momčad BiH stajala je loše u kvalifikacijama za SP u Rusiji 2018. godine. No, to nije umanjilo Baždarevićev ugled kod navijača. Ostao je omiljen.

Duhovit, srdačan i uvijek nasmijan prepoznatljiv je simbol Mundijala prijateljstva i ljubavi koju ova manifestacija nesebično širi.

📢Predstavljamo reprezentativce fudbalske/nogometne⚽️ reprezentacije svijeta koja je nastupila u Ulcinju na Mundijalu prijateljstva.

✍️Za Mundijal prijateljstva iz Zagreba piše sjajni:

Andrija Kačić - Karlin.

Dame i gospodo. Ljubomir Radanović! Od prvog dana nezaobilazan je gost Mundijala prijateljstva u Ulcinju, jedinstvene sportske manifestacije koja okuplja bivše nogometaše, sportaše sportske djelatnike i prijatelje sporta sa svih prostora nekadašnje Jugoslavije.

Organizator Pavle Pepđonović s posebnim ponosom ističe njegovu vjernost toj ideji zajedništva i prijateljstva. Kaže da je malo sportaša koji toliko godina bez prekida dolaze u Ulcinj i jednako srdačno razgovaraju sa svima – od svojih nekadašnjih suigrača do najmlađih zaljubljenika u nogomet.

Radanović ondje nije zvijezda koja se skriva iza protokola. On je čovjek među ljudima. Fotografira se, prepričava anegdote, prisjeća se velikih utakmica i uvijek iznova odgovara na isto pitanje:

"Kako je zabio taj pogodak u Splitu protiv Bugara”?

Antropološki je lako zaključiti. Ima nogometaša čije se karijere pamte po desecima trofeja, postoje oni koji su obilježili čitave epohe, a postoje i oni koje je jedan jedini trenutak pretvorio u dio kolektivnog sjećanja milijuna ljudi. Ljubomir Radanović pripada upravo toj rijetkoj skupini.

Za većinu stanovnika nekadašnje Jugoslavije njegovo ime automatski priziva 21. prosinca 1983. godine, stadion u Splitu i posljednje sekunde dramatične kvalifikacijske utakmice protiv Bugarske. Sat je gotovo otkucao kraj, činilo se da je sve izgubljeno. A onda je visoki, stasiti branič iz Crne Gore krenuo naprijed, dočekao jednu nabačenu loptu i poslao je u mrežu za 3:2. Bio je to pogodak koji je reprezentaciju Jugoslavije odveo na Europsko prvenstvo u Francuskoj 1984. godine.

No, jednako koliko se pamti gol, pamti se i glas koji ga je pratio.

Legendarni televizijski komentator Mladen Delić gotovo je izgubio glas uz riječi koje su postale dio popularne kulture:

„Ljudi moji, je li to moguće?! Ludnica! Što je ovo! Ludnica, ljudi moji”!

Taj uzvik nadživio je samu utakmicu. Desetljećima poslije citira se u svakodnevnim razgovorima, televizijskim emisijama i sportskim raspravama. Na videosnimkama toga pogotka milijuni pregleda ne svjedoče samo o vrijednosti gola nego i o emociji koju je proizveo.

Na neki način, taj je pogodak postao veći od čovjeka koji ga je postigao. A upravo je u tome i svojevrsna nepravda.

Jer Ljubomir Radanović nije bio nogometaš jedne utakmice.

Rođen u Crnoj Gori, tijekom osamdesetih godina izrastao je u jednog od najpouzdanijih obrambenih igrača tadašnje jugoslavenske lige. Najveći dio igračke karijere proveo je u beogradskom Partizanu, gdje je godinama bio jedan od stupova obrane. Bio je nogometaš kojega treneri vole, snažan, odgovoran, odličan u igri glavom i iznimno discipliniran. Nije pripadao onim igračima koji su punili naslovnice ekstravagancijom, nego onima koji su svake nedjelje pošteno odradili posao.

U dresu Partizana osvojio je naslov prvaka Jugoslavije i ostavio dubok trag u razdoblju kada je jugoslavenska liga bila jedna od najjačih u Europi. Nakon beogradske epizode igrao je i u inozemstvu, nastupajući u Belgiji, gdje je nastavio uspješnu profesionalnu karijeru.

Za reprezentaciju Jugoslavije upisao je niz nastupa u generaciji koju su činili vrhunski igrači poput Dragan Stojković, Safet Sušić, Ivan Gudelj, Mehmed Baždarević i brojnih drugih velikana jugoslavenskog nogometa.

Ipak, koliko god bogata bila njegova karijera, jedna lopta iz Splita uvijek je ostajala prva asocijacija.

Nekad jedan pogodak zasjeni stotine odigranih utakmica. Međutim. Radanović nikada nije pokazivao žaljenje zbog toga. Naprotiv, uvijek je s osmijehom prihvaćao činjenicu da ga ljudi zaustavljaju zbog jedne sekunde koja je usrećila milijune navijača. Jasno je, zato i danas uživa golemo poštovanje gdje god se pojavi